Smatra se da je naziv "trbušni ples" izveden od francuske fraze dance du ventre, što se doslovce može prevesti kao "ples trbuhom". Većina ljudi danas potpuno je prihvatila ovaj naziv, dok drugi – najčešće sami plesači i poznavatelji orijentalnog plesa – na taj naziv gledaju kao na nešto što su izmislili turisti-Zapadnjaci koji su u područje Bliskog istoka stizali u ranom 19. stoljeću.  Baš kao i naziv ove internetske stranice,  trbušni ples se još zove i "orijentalni ples", što je naziv koji podrazumijeva srednjeistočne i bliskoistočne plesne stilove predstavljene na tradicionalan ili moderan način. Još jedan naziv je raqs sharqi رقص شرقي , arapski za "ples istoka" ili ponekad raqs baladi رقص بلدي (narodni folk ples). Na turskom se zove oryantal dansı (što također znači "ples istoka"). Iako je naziv raqs sharqi primarno upotrebljavan za opis egipatskog kabaretskog stila, danas ima i širu uporabu.

Danas se možda ne čini tako, ali korijeni orijentalnog trbušnog plesa čvrsto sežu u religijske rituale štovanja ženskih božanstava. Stare iskopine i artefakti koji prikazuju žensku figuru naglašenih bokova i grudi, podupiru antropološke teorije o visokom položaju ženskih likova u arhaičkoj božanskoj strukturi religije zastupljene u ondašnjem društvu. Bilo je to negdje na području Mezopotamije i Indijskog poluotoka, a takva božanstva ženskog roda štovala su se zbog osobine plodnosti, tj. sposobnosti da mogu kreirati novi život.  I ostale rane poganske zajednice često su obožavale matrijarhalna božanstva i veličale čaroliju i fascinantnu sposobnost žene da kreira novo biće. Pokreti kukovima i namjerno stezanje trbušnih mišića ukazuju na jaku vezu s "ponašanjem" ženskog tijela tijekom trudova i poroda. Sve su ovo značajne povijesne činjenice koje povezuju ritualne plesove plodnosti ovih kultura sa današnjim trbušnim plesom.

Kako su se ovi religijski rituali pretvorili u oblik zabave namijenjene širim društvenim skupinama?

Mogućnosti za odgovor na ovo pitanje su ograničene, a izvori nepotpuni, no mnogi teoretičari se slažu da su prvi ovaj ples s u javnost donijeli Romi – i to na ulice i trgove nekadašnjeg Egipta (pročitajte naš  donji tekst o Gawazee-jima).   Romi su narod porijeklom iz indijske pokrajine Radžastan, a govorili su jezikom koji je nastao iz hindi jezika. Negdje oko 5. stoljeća, kao rezultat lokalnog ugnjetavanja i potrebom za plaćenim poslom, Romi započinju migraciju prema ostalim dijelovima tada poznatog svijeta. Proučavatelji smatraju da su mnogi od tih Roma prvo putovali zapadno, u Afganistan i Perziju. Iz tih područja mnogi su nastavili migracije sjeverno u Tursku i Europu, dok su drugi otišli južno, slijedeći obalu mora,  dok nisu došli do Egipta i ostalih dijelova Sjeverne Afrike. Jedan od načina na koji su se Romi uzdržavali za vrijeme svojih nomadskih putovanja bilo je zabavljanje ljudi u čijim su se krajevima našli. Romi su ostavili jak kulturni utjecaj u mnogim zemljopisnim područjima gdje su se smjestili, a opčinjenost njihovim nastupima ostaje jaka u Centralnoj Aziji, gdje se stoljećima razvijala islamska zajednica. Složena struktura islamske religije imala je ogroman utjecaj na sve oblike zabave i slavljeničke rituale, uključujući i ples. Kao rezultat kulturne segregacije među spolovima, muslimanskim ženama bilo je dozvoljeno da se zabavljaju ili budu zabavljane jedino u krugu drugih žena, u zatvorenim prostorima, bez prisustva muškaraca. Na sreću, tradiciju plesnih pokreta žene su prenosile među sobom na sljedeće generacije, pa se ona djelomično zadržala do danas.

Orijentalni ples razvio se na različite načine u svakoj zemlji kroz koju su Romi migrirali. U Turskoj, nakon što je 1453. godine Fatih Sultan Mehmet II osvojio Konstantinopolis, Romi su se smjestili u novoustoličenom gradu Istanbulu. Kada su se tražili zabavljači za žene, mogle su to biti samo skupine ženskih plesačica i glazbenika koje su se zvali čengi (ime možda dolazi od instrumenta koji su svirali chang ili od turskog naziva za Rome chingene). Čengi su plesali u javnim kupalištima, haremima i ostalim društvenim sjedištima za žene. Izgradili su umjetnički stil koji je korijen mnogih pokreta u današnjem trbušnom plesu. Plesne elemente trbušnog plesa koji su nam danas poznati – složeni pokreti kukovima, shimmy-ji i facijalna ekspresija, kao i ples s velom ili činelicama – mogu se povezati sa romskim čengi skupinama, koje su ostale visoko cijenjeni i iznimno popularni zabavljači sve do kraja 19. stoljeća.

Snaga ove plesne kulture postupno je slabila kada je počela blijediti moć Otomanskog carstva. Gospodarski kolaps, društvena previranja i modernizacija, izjeli su temelje čengi plesačkih skupina sve dok od njih nije ostala samo sjena nekadašnje briljantnosti. U današnjoj Turskoj ples čengi-plesača zamijenio je trbušni ples kakav danas poznajemo, čija je primarna svrha turistička atrakcija.

Kako su Romi nastavili svoje migracije južno u Egipat, plesači su postali liberalniji u odnosu na svoju pobliku. Nastupi nisu bili više isključivo za žene. Romi su također plesali za široku javnost na različitim proslavama, svadbenim svečanostima te ispred gostionica i tržnica, gdje je fluktuacija ljudi i novca bila najveća. Dobili su novi naziv – ghawazee. Njihov repertoar sadržavao je kombinaciju glazbe i plesa, uključujući jedinstvene pokrete torzom, izvorni ples tog kraja i improvizirane nastupe s velom, štapovima, mačevima i svijećama. Neki tvrde da je ovakav način nastupanja pokrenuo ideju o dodavanju novčića na kostim plesačice. Dok su Romi plesali, ljudi koji su zastajali da ih promatraju, bacali bi kovani novac pod njihove noge kao nagradu. Kako nisu imale sigurno mjesto na koje bi pohranile svoju zaradu, plesačice su kovanice ušivale u svoju odjeću ili bi ih mijenjale za nakit koji su uvijek mogle nositi na sebi. Vlast je tolerirala plesanje u javnosti, jer su ubirali porez od ghawazee plesačica, ali ipak, s vremenom, pritužbe i mišljenja religijskih skupina nadjačale su financijsku korist te je javni nastup ghawazee plesačica 1834. godine u Kairu zabranjen. Kazne za kršenje ovog zakona bile su velike i podrazumijevale su fizičko kažnjavanje za prvi prijestup, te naporan fizički rad za ponovljene prijestupe. Ipak, između 1849. i 1856. godine, zabrana nastupanja je ukinuta i ples kao umjetnička forma vraćen je u Kairo, iako je zabrana o plesanju u javnosti ostala. Ples se preselio u specijalizirane zatvorene prostore i time je rođen egipatski kabaretski stil. Na prijelazu devetnaestog na dvadeseto stoljeće, dobio je naziv trbušni ples – ali u Americi.

Širenje popularnosti orijentalnog – trbušnog plesa na Europu i Ameriku rezultat je pritjecanja brojnih zapadnoeuropskih ili američkih turista na područje Bliskog istoka. Bogati građani Londona, Pariza ili Chicaga naručivali su egipatske plesne grupe i financirali njihov put i nastupe, kako bi prezentirale svoju jedinstvenu glazbu i ples. Njihova umjetnost bila je hvaljena, ali i smatrana "raskalašenom" zbog – za tadašnje pojmove – skandaloznog prikaza ljudskog tijela. Ipak, popularnost orijentalnog plesa, čak i pod temeljitom pažnjom javnosti, ostala je neporeciva, a tijekom velike svjetske izložbe u Chicagu 1893. godine njegova je popularnost deseterostruko narasla zahvaljujući američkoj plesačici prozvanoj Little Egypt. Navodno sirijskog podrijetla, Little Egypt pokrenula je valove kontroverzi. Njen ples, baziran na pokretima zdjelice i torza, oponašale su neke lokalne samozvane trbušne plesačice do takvih granica da je ona počela protestirati protiv izvrtanja ove njene umjetničke forme i prikazivanja iste na vulgaran način. Ovo je jedan od najranijih primjera kada je trbušni ples iz svoje suptilne izvornosti izmijenjen u potpuno drukčiju formu, sa nepoželjnim seksualnim konotacijama. Na žalost, popularnost takve iskrivljene verzije trbušnog plesa rapidno je narasla, postavši popularna tema knjiga, likovne umjetnosti i  ranih holivudskih filmova. Tim imidžem dominira burleskni stil, za koji je odgovorna tadašnja industrija zabave koja je, parodirajući seks, izvrsno zarađivala. Zbog takvog poimanja, trbušni ples nije bio nešto što je bilo privlačno većinskom dijelu ženske populacije.

Danas mnogi smatraju da je orijentalni ples samo ženski ples, ali unatoč brojnim ženskim plesačicama, i muškarci rado izvode raqs sharqi. Egipatski stil trbušnog plesa baziran je na postignućima egipatskih plesačkih legendi, među kojima su: Samia Gamal, Tahiya Karioka, Naima Akef, te druge plesačice koje su postale slavne tijekom zlatnog doba egipatske filmske industrije. Kasnije plesačice koje su gradile svoj stil na slavi ovih prethodnih su: Sohair Zaki, Fifi Abdou i Nagwa Fouad. Iako su postale slavne između 1960. i 1980.godine, popularne su i danas, te i dalje uživaju status gotovo kao filmske zvijezde. Iako su osnovni pokreti raqs sharqi plesa ostali jednaki, plesna forma je nastavila svoj razvoj. Dodavanje elemenata baletnog plesa u raqs sharki pripisuje se egipatskom koreografu Mahmoudu Redi, a taj njegov utjecaj se danas očituje i kod modernih egipatskih plesačica koje stoje u releviju prilikom okreta ili kretanja kroz prostor. U Egiptu postoje tri glavne forme tradicionalnog plesa povezanog sa trbušnim plesom: Baladi/Beledi, Sha'abi i Sharqi.

Posljednjih godina sve više i više žena otkriva čaroliju ove iznimno ženstvene i samoafirmirajuće umjetničke discipline. Prednosti plesanja trbušnog plesa su i fizičke i mentalne. Ples je izvrsna kardiovaskularna vježba, poboljšava fleksibilnost tijela i fokusira se na mišiće torza, tj. centralnog dijela tijela, uključujući i kralježnicu. Pogodan je za osobe svih godina i tjelesne građe, a može biti onoliko zahtjevan koliko plesač/ica to sama izabere. Što se mentalnog zdravlja tiče, mnoge žene koje se počnu baviti orijentalnim plesom poboljšaju odnos prema vlastitom tijelu što rezultira povećavanjem samopouzdanja i koncentracije u svakodnevnom životu, kao i ispoljavanjem pozitivnog stava koji dolazi sa ovim zabavnim oblikom vježbanja.

razdoblje prije Krista ples je sastavni dio religijskih rituala štovanja ženskih božanstava na Bliskom Istoku; ovaj običaj se zatire pojavom judaizma, kršćanstva i islama

4000. – 500. god. p. K. prizori egipatskog plesa prikazani su na zidovima grobnica i hramova diljem Egipta

1500 p.K. Mirjam, Mojsijeva sestra, pleše kako bi proslavila poraz Egipćana

32. na zahtjev svoje majke, Salome pleše za Heroda Atipasa koji ju nagrađuje glavom Ivana Krstitelja

600. romska plemena započinju migracije iz Indije prema Bliskom Istoku, gdje postaju popularni putujući ulični zabavljači (u Egiptu se zovu Ghawazee)

1273. umire Mevlana Jalaluddin Rumi i osniva se bratstvo derviša (Whirling Dervishes)

1650. bogati putnici na Bliski istok bilježe prve pisane podatke opisujući egipatske plesačice

1720. muški plesači (kočeki) zabavljaju goste u istambulskim čajanama

1798. Napoleonova ekspedicija u Egipat – vojnici i povjesničari prvi put susreću ghawazee plesačice, nakon čega 400 njih zarobljavaju i pogubljuju, a ostale kontroliraju u njihovom radu

19. stoljeće – u Europi nastaje smijer u umjetnosti – orijentalizam, koji donosi  velika glazbena, književna, arhitektonska i slikarska djela koja se inspiriraju ili prikazuju različite aspekte života u istočnoj i islamskoj kulturi – onako kako ih europski umjetnici vide (uglavnom stereotipno)

1800. zapadnjački putnici prvi put susreću muške plesače, khawale, u Egiptu

1881. plesačica koja se nazvala Fatima nastupa u Birdcage Saloonu u gradu Tombstone, SAD, imitirajući orijentalni ples u, za tadašnje vrijeme, skandaloznom kostimu koji otkriva puno kože

1888. Rimsky-Korsakov sklada svoje najslavnije djelo, kompoziciju Sheherezade, baziranu na kolekciji bliskoistočnih pripovjedaka Tisuću i jedna noć

1889. Amerikanac Sol Bloom prvi puta vidi orijentalne plesačice na pariškoj izložbi Paris Exposition Universelle

1893. Svjetska izložba u Chicagu na kojoj američka javnost prvi put vidi autentične orijentalne plesačice. Istovremeno, atraktivne francuske plesačice nastupaju u Persian Pallace noseći oskudne kostime i privlačeći ljude da vide neautentičnu verziju orijentalnog plesa.

1894. američka glumica po imenu Madam Ruth snima kratki kinetograf pod nazivom Dance du Ventre (francuski naziv za trbušni ples). Film nije sačuvan, ali je sačuvan prvi sljedeći, snimljen 1895. godine.

1903. Maud Allen debitira, glumački i plesno, u predstavi Vision of Salome

1906. američka plesačica po imenu Little Egypt se povezuje sa skandaloznim nastupom na društvenom događaju Awful Silley Dinner koji završava policijskom istragom, iz čega kasnije nastaje parodija na Broadwayu – burleskna predstava Silly's Dinner

1907. predstava glumice Gertrude Hoffman je zabranjena zbog njenog nedoličnog plesanja tumačeći ulogu Salome

1910. Ted Shawn, suprug legendarne plesačice suvremenog plesa Ruth St. Denis, prvi puta vidi plesačice alžirskog plemena Ouled Nail

1915. glumica Theda Bara (anagram od arab death = eng. arapska smrt) nameće svoj orijentalni imidž i glumi u filmovima Cleopatra i Salome, tumačeći vamp ženu

1922. otkrivena je u Egiptu netaknuta grobnica faraona Tutankamona, što pokreće novi val interesa svjetske javnosti za bliskoistočnom kulturom

1925. u Turskoj, Kemal Ataturk ukida red derviša i pretvara njihove manastire u muzeje, kao dio svog plana modernizacije Turske i udaljavanja od Otomanskog carstva. Njegovim reformama ženama je zabranjeno da plešu u javnosti

1926. glumica/plesačica, a kasnije i poslovna žena, Badia Masabni, otvara u Kairu "Opera Casino" – noćni klub u kojemu su nastupale raqs sharki plesačice, glazbenici i komedijaši. Klub ubrzo postaje vrlo popularan među lokalnim muškarcima i turistima, a ovdje su karijeru započele i Tahiya Karioka i Samia Gamal- buduće plesačke zvijezde egipatske filmske industrije

1931. čikaški dobrotvor Charles Crane službeno posjećuje novoustoličeno Kraljevstvo Saudijske Arabije, gdje sin prvog vladara, kralja Abdul Aziza, izvodi al ardhah (muški borbeni ples) njemu u čast

1936. tko-zna-koja-po-redu američka plesačica/glumica koja je koristila umjetničko ime Little Egypt dobiva ulogu raskalašene i razvratne žene u filmu The Great Ziegfeld

1948. američki kongresmen Sol Bloom poriče da je na čikaškoj Svjetskoj izložbi ikada nastupala plesačica po imenu Little Egypt

1953. mjuzikl Kismet postiže veliki uspjeh na Broadwayu, u predstavi sudjeluju derviši i trbušne plesačice

1954. slavna egipatska plesačica Samia Gamal glumi u filmu Valley of the Kings, prvom američkom filmu koji sadržava autentičnu bliskoistočnu muziku i ples

1954. derviškom redu ponovo je dozvoljeno prakticiranje svojeg plesa i nastupa, kako bi se sačuvala turska povijesna tradicija

1954. na Broadwayu nastupaju turska trbušna plesačica Necla Ates te egipatski glazbenik Mohammed El Bakkar

1958. Ayse Nana šokira Istambul dodajući striptiz uz svoj ples

1960. počinje kulturna revolucija koja ponovo pobuđuje interes za sve etničko, uključujući i arapsku glazbu i orijentalni ples

1968. Jamila Salimpour osniva plesnu skupinu Bal Anat. Sljedeće godine predstavljaju ples sa zmijom. 1971. god. predstavljaju ples sa mačem.

1970. turska plesačica Ozel Turkbas emigrira u SAD i reagira na veliki interes javnosti za trbušnim plesom objavljujući instrukcijske knjige, te izdavanjem glazbe za trbušni ples

1975. Ibrahim Farrah pokreće izdavanje cijenjenog časopisa o orijentalnom plesu Arabesque

1975. do danas počinje razvoj zajednica orijentalnog plesa internacionalnih razmjera, izdaju se knjige, organiziraju plesne radionice, festivali, seminari i udruge plesačica, Internet utječe na povezivanje i povećanje popularnosti orijentalnog trbušnog plesa

oko 1978. Jamila Salimpour sistematizira i stilizira neke tradicionalne pokrete orijentalnog plesa, određuje im neka pravila i dodaje svoje nazive. Ovaj sistematizaciju, tj. novi neautentični plesni stil naziva Tribal.

1980. Masha Archer (učenica Jamile Salimpour) započinje plesnu suradnju s Carolenom Nericcio i uvodi indijski choli top kao obvezni dio tribal kostima. Carolena Nericcio sa svojom plesnom skupinom FatChance Bellydance izvodi American Tribal Style

1990. rat u Golfskom zaljevu i pogoršavanje ekonomskog stanja u Egiptu donosi i laganu stagnaciju u razvijanju egipatske plesne scene

1990. američka tribal grupa FatChance BellyDance prvi put nastupa pred arapskom publikom. Odmah potom nastaju nove poznate ATS i tribal fusion grupe: Gypsy Caravan i Ultra Gypsy

2002. producent i menadžer Miles Copeland osniva prvu profesionalnu belly dance plesnu skupinu Bellydance Superstars koja je u nekoliko godina na brojnim turnejama po SAD-u, Europi i Istočnoj Aziji napunila brojne dvorane te doprinijela popularizaciji trbušnog plesa i kod mainstream publike

2004. Suhaila Salimpour, slavna američka plesačica i koreografkinja, postavlja cjelovečernju produkciju Sheherezade, za koju je potom nominirana za nagradu 'Izzie' – Isadora Duncan Dance Award, što ju čini prvom plesnom umjetnicom u žanru trbušnog plesa koja je uopće zaslužila ovu prestižnu nominaciju

2005. Europa i zemlje Dalekog Istoka se sve više otvaraju za Tribal Fusion stil trbušnog plesa, što rezultira europskim turnejama brojnih slavnih američkih plesačica koje podučavaju ovaj stil. Istovremeno, u Europi se pokreću mnogi specijalizirani festivali orijentalnog plesa ili – još uže specijalizirani – Tribal i Tribal Fusion plesa

2010. i Hrvatska dobiva prvi festival Tribal Fusion plesa – Split Tribal Fest

Ples kojeg mi na Zapadu zovemo 'trbušni ples', svoje korijene vuče s BliskogIstoka i iz Sjeverne Afrike (Magrib: Libija, Tunis, Alžir, Maroko). Poznavanje osnovne geografije i kulture ovog područja obogaćuje naše plesno znanje.

Što je Bliski Istok (eng. Middle East)? Ovaj naziv počeo se upotrebljavati tek nakod Drugog svjetskog rata, a pod njim se podrazumijevaju sve zemlje oko istočne strane Sredozemnog mora (Egipat, Sudan i zemlje Levanta) zajedno s  Arapskim poluotokom, Irakom, Iranom, a ponekad i Afganistanom i Pakistanom . Iako je većini ovih zemalja zajedničko da stanovništvo prakticira islamsku religiju i da je društvo arapsko, to nije univerzalno pravilo -  Grčka, Turska i Iran na primjer uopće nisu arapske države.

Orijentalni ili trbušni ples je stilizirana kombinacija više različitih folklornih plesova koji su nastali među različitim nacijama i kulturama. Na web stranicama engleskog govornog područja se za takve plesove često koristi kratica MED, middle-eastern dance. Za orijentalni ili trbušni ples se često koristi termin raks ili raqs sharqi (arapska fraza za ples sa istoka).

Da pojednostavnimo, zemlje koje su najviše doprinjele razvoju raqs  sharqui - trbušnog plesa, možemo podijeliti po sljedećim regijama:

Regija 1: Mediteranska Sjeverna Afrika

U ovu regiju spadaju (od zapada prema istoku) Maroko, Alžir, Tunis, Libija i Egipat. Ovo područje pod snažnim je utjecajem arapske i islamske kulture, te u manjoj mjeri europske mediteranske kulture. Sve zemlje ove regije su primarno muslimanske. Marokanski ples je pod jakim utjecajem španjolskog kulturnog nasljeđa, sa tzv. Cale Gitano utjecajem. Od svih ovih zemalja, Egipat je napoznatiji po uspostavljanju internacionalnih standarada u orijentalnom plesu i glazbi. Raks Sharki i Raks Beledi su najpoznatiji stilovi egipatskog trbušnog plesa. Grad Kairo je internacionalni centar dizajna i proizvodnje kostima za trbušne plesačice, te novijih formiorijentalnog plesa, kaoo što je tzv. Kairo stil.

Regija 2: Golfski zaljev

Ova regija sastoji se od zaljevskih zemalja: Saudijska Arabija, Jemen, Oman, Bahran, Ujedinjeni arapski emirati i Kuvajt. Ovo područje je gotovo cijelo pod utjecajem arapske i islamske kulture. Neke od ovih zemalja slijede politiku izolacije i imale su minoran utjecaj na moderne stilove orijentalnog plesa. S obzirom da su ove zemlje uglavnom zatvorene prema Zapadnjacima (osim za radnike naftnih kompanija), na Zapadu je viđeno vrlo malo tradicionalnog golfskog Raks stila. Khaleegi (kaliđi) je najpoznatiji ples golfskog područja.

Regija 3: Levant

Gledajući od juga prema sjeveru, ovu regiju čine Izrael, Palestina, Jordan, Libanon, Siria, dijelovi Turske te dijelovi Iraka. Ovo je vjerojatno kulturno najšarolikija regija – pod islamskim, židovskim i kršćanskim utjecajem u korelaciji s arapskim, otomanskim i europskim utjecajem. Turski plesovi i glazbeni stilovi postavili su internacionalne standarde tijekom vladavine Otomanskog carstva. Tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća, turski su plesovi i glazba prezentirani u SAD-u. Do današnjeg dana, Istambul je – uz Kairo - (p)ostao središte dizajna i proizvodnje kostima za trbušni ples. Libanon također ima reputaciju u svijetu internacionalnog plesa i glazbe -  Baalbek Festival koji se održava u Bejrutu jedan je od najvažnijih festivala glazbe i plesa na Srednjem Istoku.

Regija 4: Mediteranski i balkanski dio Europe, Mala Azija

Stilove orijentalnog plesa možemo pronaći i u Zapadnoj Turskoj, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj  i Grčkoj. U ovim zemljama, zasluge za pojavu ovog plesnog stila također pripadaju utjecaju Otomanskog carstva. Grčki društveni ples ćifteteli je stil trbušnog plesa za koji se smatra da su ga Turci prenjeli na Grke te je s vremenom postao dio grčke kulture. Trbušni ples često izvode romski plesači  na popularnim mjestima u Istambulu. U Španjolskoj, plesači Cale Gitanos plešu ples vrlo sličan trbušnom. Varijantu španjolskog plesa Zambra Mora plesačice izvode bosih nogu, u suknjama dugim do poda te sa šalovima s resicama.

Regija 5: Centralna Azija i Daleki istok (Put svile)

Ova regija sastoji se od dijelova sljedećih zemalja: Iran, Turkistan, Uzbekistan i Afganistan. Iako ova područja nisu na Bliskom Istoku, plesovi vrlo slični Raksu nalaze se širom ove regije. Ženski solo plesovi Centralne Azije i Perzije (Iran) se jako razlikuju od trbušnog plesa, a najpoznatiji su po predivnim pokretima ruku. Važni trgovački putevi (kao što je bio Put svile) morali su utjecati na ples i glazbu područja kojima su trgovačke karavane različitih nacija prolazile. Počevši s Aleksandrom Velikim, mnoga carstva, uključujući Perzijsko i Arapsko, dosegnula su Indiju i Daleki Istok. Trgovina preko Arapskog mora također je imala ulogu u stapanju istočnoindijske i arapske plesne kulture.

Orijentalni ples kakav poznajemo danas je društveni ples koji se izvodi po svim gore spomenutim regijama. Trenutačno su stilovi modernog orijentalnog plesa pod jakim utjecajem egipatskog, libanonskog, turskog i romskog stila. Sve spomenute zemlje imaju svoje jedinstvene regionalne plesne stilove. Ne postoji "jedna" vrsta orijentalnog plesa u ovim zemljama, već mnogo različitih stilova koji dijele neke značajke i plesne pokrete.

 

Plesačice iz sredine 19. stoljeća, litografija L. Hagnea prema crtežu Davida Robertsa

Vjeruje se da su Ghawazee ili ("autsajderi" na egipatskom arapskom, a na nekoliko mjesta sam pronašla da se to prevodi kao "kradljivice srca") bili skupina koja je iz Sjeverne Indije migrirala u Egipat (prema knjizi W. Buonaventura „Serpent of the Nile: Women and Dance in the Arab World“ ). Prema plesačici i istraživačici orijentalnih kultura Morocco, oni nisu bili romska skupina. Morocco kaže: "U Egiptu nema Roma. Ghawazee su Sinti, ne Romi (ista zemlja porijekla, druga lingvistička skupina) i oni su stigli u Egipat preko Sirije, u vrijeme dok je teritorij Sirije pokrivao današnje države Jordan i Libanon. Povijesni dokazi bilježe postojanje Ghawazee skupina u Egiptu samo u posljednjih dvjestotinjak godina. Zbog pomanjkanja pisanih dokaza, točno porijeklo Ghawazee plesača (ženske plesačice zovu se Ghazeeye, a muški plesači Ghazee) tema je stalnih debata među proučavateljima kultura Bliskog istoka. Jedan od razloga pomanjkanja literature o plesačima i njihovom plesu jest utjecaj islamske religije. Iako u Kuranu ne piše ništa o plesanju u javnosti, mnogi su muslimanski proučavatelji preispitivali ulogu plesa u religijskom životu. Za sljedbenike Islama, ples, pjevanje i glazba dio su društvenih rituala koji se izvode isključivo u posebnim prilikama kao što su zaruke, vjenčanja, proslave rođenja djeteta… Plesanje Ghawazee plesača na ulicama – pri čemu su plesačice bile nepokrivenog lica (za razliku od ostalih žena u tom društvu) - nije se smatralo prihvatljivim i vrijednim da ostane opisano u pisanim materijalima.

Prvi opisi i slike Ghawazee plesača stigli su u Europu sredinom 19. stoljeća. E. W. Lane detaljno je opisao njihovu odjeću i ukrase u svojoj knjizi „Manners and Customs of the Modern Egyptians“. Ogrtač ili "yelek" vrlo je sličan ogrtaču koji su nosile plesačice turskih cengi u 18. stoljeću (vidi tekst Trbušni ples kroz povijest). S obzirom da je Egipat bio dio Otomanskog carstva između 1517. i 1805. godine, to i nije iznenađujuće. Na otomansku kulturu veliki je utjecaj imala perzijska umjetnost. Perzijanci su nam ostavili bogato povijesno nasljeđe u likovnoj umjetnosti prikazujući žene koje nose kratke ili duge uske ogrtače i jako široke hlače stegnute oko gležnjeva. Kako je ta moda ušla i u 19. stoljeće, razumno je pretpostavljati da su Ghawazee plesačice nosile sličnu odjeću. U to vrijeme, romske žene iz Istočne Europe odijevale su se gotovo identično.

Ghawazee su preferirali žensku djecu – upravo zbog njihove sposobnosti da obitelji priskrbe novac. Putujući od grada do grada, žene su plesale na ulicama, solo ili u malim grupama, dok su ih muškarci pratili na instrumentima. Svojim nastupima mogli su prikupiti dovoljno sredstava i slavu, a ženama je slava pomogla i da si priskrbe dobar brak. Bogate Ghazeeye nosile su svilu i težak nakit oko vrata, ruku i gležnjeva, te ukrase od novčića preko čela. Ponekad su nosile i prsten u nosu. I muškarci i žene ocrtavali su oči ugljenom, te iscrtavali ruke i noge henom, što je, u ostalom, bio običaj tadašnje egipatske srednje i više klase.

Ghawazee Romkinje ispred egipatske čajane – antikna razglednica iz 1890. godine

Godine 1798. Napoleon je predvodio prvu organiziranu ekspediciju u Egipat, pokušavajući pronaći alternativni put za Indiju. Poveo je sa sobom izvrsne kroničare koji su izvrsno dokumentirali ono što su naučili o zemlji i običajima tadašnjih Egipćana. Napoleonovi vojnici tada su prvi puta susreli ghawazee plesačice, nazvavši ih ciganskim plesačicama. Plesačice su bile jako popularne među vojnicima, ali ih generali nisu tolerirali i prema naredbi jednoga, 400 ghawazee plesačica je bilo zarobljeno, obezglavljeno i bačeno u Nil. Francuski su dužnosnici tada prisili preostale Ghazeeye da žive zajedno sa njihovim vojnicima i budu im na raspolaganju. Plesačice su bile prisiljene na redovite liječničke kontrole te na plaćanje visokih poreza na svoju zaradu. Do kasnog devetnaestog stoljeća, Egipat je postao glavno trendovsko mjesto na koje su putovali zapadnoeuropski bogataši. Svega nekoliko tih putnika potrudilo se razumijeti autohtoni narod, njihovu kulturu i običaje. Većina njih, nažalost, odlučila je vjerovati u bajku o dekadentnom egzotičnom svijetu Bliskog istoka koji je bio totalna suprotnost njihovom strogom viktorijanskom društvu.

beledi haljina – prvotni kostim	vjerojatno najslavniji ghawazee kostim, 18. st.	ghawazee kostim iz 20. st.

O plesu ghawazee plesačica: cjelokupni dojam ovog plesa odaje priličnu 'uzemljenost' i 'težinu' u pokretima. Nema puno kretanja kroz prostor ili gracioznih pokreta rukama. Njihov ples nipošto nije senzualan. Pokreti kukovima (shimmy-ji) više su paralelni sa podom, prije nego vertikalni gore-dolje i izvodili su se na vrlo brzu muziku. Ghawazee su nastupali i sa zagat, odnosno činelicama (dva para malog metalnog instrumenta koji se pričvrste na palac i srednji prst svake ruke i udaranjem prati ritam). Geste u njihovom plesu često su implicirale poziv gledateljima da sudjeluju u njihovoj izvedbi, kao i da ih samo nagrade novcem. Instrumenti koji su ih pratili su bili: mizmar (slično vrlo glasnoj oboi), tabla beledi (jednostavan bubanj), a ponekad i rebaba (jednožičani predak violine). Većina karakteristika raqs sharqi (orijentalnog, trbušnog) plesa kakvog poznajemo danas vjerojatno je stigla od ghawazee plesačica. U Egiptu (u gradu Luxor) danas postoji obitelj Maazin, kojoj se priznaje da su direktni nasljednici ghawazeeja. Danas je praksa unajmljivanja potomaka ghawazee plesačica za obiteljske proslave poput vjenčanja i ostalih ruralnih proslava na žalost potpuno izbljedjela, ponajviše zbog jakog islamskog fundametalizma. Na sreću, jedna članica obitelji Maazin još povremeno nastupa, a nedavno je počela i davati privatnu poduku. Čak dopušta učenicama da snime i slikaju njen ples, osiguravajući tako da originalna forma ghawazee plesa ipak ostane sačuvana.