Danas je širom svijeta raširen naziv "trbušni ples", ali malo tko zna kako je ovaj naziv nastao. Izveden  je od francuske fraze dance du ventre, što se doslovce može prevesti kao "ples trbuhom". Ovaj naziv danas je prihvaćen u svjetskoj javnosti, dok određeni dio – najčešće sami plesači i poznavatelji orijentalnog plesa – na taj naziv gledaju kao na pojam koji su izmislili posjetitelji sa Zapada koji su u zemlje Bliskog istoka stizali u ranom 19. stoljeću.
Baš kao i naziv ove internetske stranice,  trbušni ples se još zove i "orijentalni ples", što je naziv koji obuhvaća bliskoistočne plesne stilove predstavljene na tradicionalan ili moderan način. Još jedan naziv je raqs sharqi رقص شرقي , arapski za "ples Istoka" ili ponekad raqs baladi رقص بلدي (narodni folk ples). Na turskom se zove oryantal dansı (što također znači "ples Istoka"). Iako je naziv raqs sharqi primarno upotrebljavan za opis egipatskog kabaretskog stila, danas ima i širu uporabu.

Danas se možda ne čini tako, ali korijeni orijentalnog trbušnog plesa čvrsto sežu u religijske rituale štovanja ženskih božanstava. Stare iskopine i artefakti koji prikazuju žensku figuru naglašenih bokova i grudi, podupiru antropološke teorije o visokom položaju ženskih likova u arhaičkoj božanskoj strukturi  matrijarhata – forme religije koja je bila zastupljena u tadašnjem društvu. Bilo je to negdje na području Mezopotamije i Indijskog poluotoka, a takva božanstva ženskog roda štovala su se zbog njihove jedinstvene osobine plodnosti, tj. sposobnosti da mogu "stvoriti" novi život.  I ostale rane poganske zajednice često su obožavale matrijarhalna božanstva i veličale čaroliju i fascinantnu sposobnost žene da kreira novo biće. Pokreti kukovima i kontrolirano stezanje trbušnih mišića u orijentalnim plesovima, ukazuju na jaku vezu s "ponašanjem" ženskog tijela tijekom trudova i poroda. Sve su ovo značajne povijesne činjenice koje povezuju ritualne plesove plodnosti ovih kultura sa današnjim trbušnim plesom.

Kako su se ovi religijski rituali pretvorili u oblik zabave namijenjene širim društvenim skupinama?

Mogućnosti za odgovor na ovo pitanje su ograničene, a izvori nepotpuni, no mnogi teoretičari se slažu da su prvi ovaj ples s u javnost donijeli Romi – i to na ulice i trgove nekadašnjeg Egipta (pročitajte naš  donji tekst o Gawazee-jima).   Romi su narod porijeklom iz indijske pokrajine Radžastan, a govorili su jezikom koji je nastao iz hindi jezika. Negdje oko 5. stoljeća, kao rezultat lokalnog ugnjetavanja i potrebom za plaćenim poslom, Romi započinju migraciju prema ostalim dijelovima tada poznatog svijeta. Proučavatelji smatraju da su mnogi od tih Roma prvo putovali zapadno, u Afganistan i Perziju. Iz tih područja mnogi su nastavili migracije sjeverno u Tursku i Europu, dok su drugi otišli južno, slijedeći obalu mora,  dok nisu došli do Egipta i ostalih dijelova Sjeverne Afrike. Jedan od načina na koji su se Romi uzdržavali za vrijeme svojih nomadskih putovanja bilo je zabavljanje ljudi u čijim su se krajevima našli. Romi su ostavili jak kulturni utjecaj u mnogim zemljopisnim područjima gdje su se smjestili, a opčinjenost njihovim nastupima ostaje jaka u Centralnoj Aziji, gdje se stoljećima razvijala islamska zajednica. Složena struktura islamske religije imala je ogroman utjecaj na sve oblike zabave i slavljeničke rituale, uključujući i ples. Kao rezultat kulturne segregacije među spolovima, Muslimankama je bilo dozvoljeno da se zabavljaju ili budu zabavljane isključivo u krugu drugih žena, u zatvorenim prostorima, bez prisustva muškaraca. Na sreću, tradiciju plesnih pokreta žene su prenosile među sobom na sljedeće generacije, pa se ona djelomično zadržala do danas.

Orijentalni ples razvio se na različite načine u svakoj zemlji kroz koju su Romi migrirali. U Turskoj, nakon što je 1453. godine Fatih Sultan Mehmet II osvojio Konstantinopolis, Romi su se smjestili u novoustoličenom gradu Istanbulu. Kada su se tražili zabavljači za žene, mogle su to biti samo skupine ženskih plesačica i glazbenika koje su se zvali čengi (ime možda dolazi od instrumenta koji su svirali chang ili od turskog naziva za Rome chingene). Čengi su plesali u javnim kupalištima, haremima i ostalim društvenim sjedištima za žene. Izgradili su umjetnički stil koji je korijen mnogih pokreta u današnjem trbušnom plesu. Plesne elemente trbušnog plesa koji su nam danas poznati – složeni pokreti kukovima, shimmy-ji i facijalna ekspresija, kao i ples s velom ili činelicama – mogu se povezati sa romskim čengi plesačima, koje su ostali visoko cijenjeni i iznimno popularni zabavljači sve do kraja 19. stoljeća.

Gornji video: Interpretacija plesa kakav se vjerojatno izvodio u urbanom Istanbulu u 16. i 17. stoljeću, za vrijeme Otomanskog carstva.
Ova izvedba sačinjena je prema sačuvanim minijaturama i iluminacijama iz toga vremena, saznanjima iz istraživačkih radova koje je sačinio Metin And, te uz utjecaj turskih folklornih plesova. (Napomena: gornji dio kostima ne odgovara prikazanom vremenskom razdoblju, već je nošen sukladno temi plesnog eventa.)

Snaga ove plesne kulture postupno je slabila kada je počela blijediti moć Otomanskog carstva. Gospodarski kolaps, društvena previranja i modernizacija izjeli su temelje  plesačkih skupina čengi, sve dok od njih nije ostala samo sjena nekadašnje briljantnosti. U današnjoj Turskoj ples čengi-plesača zamijenio je trbušni ples kakav danas poznajemo, čija je primarna svrha turistička atrakcija.

Kako su Romi nastavili svoje migracije južno u Egipat, plesači su postali liberalniji u odnosu na svoju pobliku. Nastupi nisu bili više isključivo za žene. Romi su  plesali za široku javnost na različitim proslavama, svadbenim svečanostima te ispred gostionica i tržnica, gdje je fluktuacija ljudi i novca bila najveća. Dobili su novi naziv – ghawazee. Njihov repertoar sadržavao je sviranje instrumenata i ples koji se sastojao od jednostavnih pokreta torzom, izvorni ples tog kraja i improvizirane nastupe s velom, štapovima, mačevima i svijećama. Neki tvrde da je ovakav način nastupanja pokrenuo ideju o dodavanju novčića na kostim plesačice. Dok su Romi plesali, ljudi koji su zastajali da ih promatraju, bacali bi kovani novac pod njihove noge kao nagradu. Kako nisu imale sigurno mjesto na koje bi pohranile svoju zaradu, plesačice su kovanice ušivale u svoju odjeću ili bi ih mijenjale za nakit koji su uvijek mogle nositi na sebi. Vlast je tolerirala plesanje u javnosti, jer su ubirali porez od ghawazee plesačica, ali ipak, s vremenom, pritužbe i mišljenja religijskih skupina nadjačale su financijsku korist te je javni nastup ghawazee plesačica u Kairu zabranjen 1834. godine. Kazne za kršenje ovog zakona bile su velike i obično su značile fizičko kažnjavanje za prvi prijestup, te naporan fizički rad za ponovljene prijestupe. Ipak, između 1849. i 1856. godine, zabrana nastupanja je ukinuta i ples kao umjetnička forma vraćen je u Kairo, iako je zabrana o plesanju u javnosti ostala. Ples se preselio u specijalizirane zatvorene prostore i time je rođen egipatski kabaretski stil. Na prijelazu devetnaestog na dvadeseto stoljeće, dobio je naziv trbušni ples – ali u Americi. Prema nekim izvorima, termin "trbušni ples" prvi je upotrijebio Sol Bloom, amerikanac iiz industirije zabave koji je bio autor i producent dijela velike svjetske izložbe 1893. u Chicagu, a koja je imala čitavu jednu ulicu izgrađenu i uređenu u stilu tipične ulice egipatskog grada Kaira. Za potrebe ove izložbe, Bloom je dao dovesti autentične alžirske plesačice (vrlo vjerojatno iz plemena Ouled Nail) čiji je zadatak bio prenijeti dašak kulture Bliskog Istoka na ovu izložbu. Posjetitelja u prvo vrijeme nije bilo baš puno, stoga je Bloom upotrijebio privlačnu frazu "trbušni ples", opisujući ples alžirskih plesačica u izložbenoj Cairo Street, sa ciljem da puritansko viktorijansko društvo u što većem broju pohrli na izložbu. 

Širenje popularnosti orijentalnog – trbušnog plesa na Europu i Ameriku rezultat je pritjecanja brojnih zapadnoeuropskih i američkih turista u zemlje Bliskog istoka. Bogati građani Londona, Pariza ili Chicaga naručivali su egipatske plesne grupe i financirali njihov put i nastupe, kako bi prezentirale svoju jedinstvenu glazbu i ples. Njihova umjetnost bila je hvaljena, ali i smatrana "raskalašenom" zbog – za tadašnje pojmove – skandaloznog prikaza ljudskog tijela. Ipak, popularnost orijentalnog plesa, čak i pod temeljitom pažnjom javnosti, ostala je neporeciva, a tijekom velike svjetske izložbe u Chicagu 1893. godine njegova je popularnost deseterostruko narasla zahvaljujući, između ostalog, i američkoj plesačici prozvanoj Little Egypt. Navodno sirijskog podrijetla, Little Egypt pokrenula je valove kontroverzi. Njen ples, baziran na pokretima zdjelice i torza, oponašale su neke lokalne samozvane trbušne plesačice do takvih granica da je ona počela protestirati protiv izvrtanja ove njene umjetničke forme i prikazivanja iste na vulgaran način. Ovo je jedan od najranijih primjera kada je trbušni ples iz svoje suptilne izvornosti izmijenjen u potpuno drukčiju formu, sa nepoželjnim seksualnim konotacijama. Na žalost, popularnost takve iskrivljene verzije trbušnog plesa rapidno je narasla, postavši popularna tema knjiga, likovne umjetnosti i  ranih holivudskih filmova. Tim imidžem dominira burleskni stil, za koji je odgovorna tadašnja industrija zabave koja je, parodirajući seks, izvrsno zarađivala. Zbog takvog poimanja, trbušni ples nije bio nešto što je bilo privlačno većinskom dijelu ženske populacije.

Danas mnogi smatraju da je orijentalni ples samo ženski ples, ali unatoč brojnim ženskim plesačicama, i muškarci rado izvode raqs sharqi. Egipatski stil trbušnog plesa baziran je na postignućima egipatskih plesačkih legendi, među kojima su: Samia Gamal, Tahiya Karioka, Naima Akef, te druge plesačice koje su postale slavne tijekom zlatnog doba egipatske filmske industrije. Kasnije plesačice koje su gradile svoj stil na slavi ovih prethodnih su: Sohair Zaki, Fifi Abdou i Nagwa Fouad. Iako su postale slavne između 1960. i 1980.godine, popularne su i danas, te i dalje uživaju status gotovo kao filmske zvijezde. Iako su osnovni pokreti raqs sharqi plesa ostali jednaki, plesna forma je nastavila svoj razvoj. Dodavanje elemenata baletnog plesa u raqs sharki pripisuje se prethodno spomenutima Samiji i Taheyi, te egipatskom koreografu Mahmoudu Redi, a taj njegov utjecaj se danas očituje i kod modernih egipatskih plesačica koje stoje u releviju prilikom okreta ili kretanja kroz prostor. U Egiptu postoje tri glavne forme tradicionalnog plesa povezanog sa trbušnim plesom: Baladi/Beledi, Sha'abi i Sharqi.

Posljednjih godina sve više i više žena otkriva čaroliju ove iznimno ženstvene i samoafirmirajuće umjetničke discipline. Prednosti plesanja trbušnog plesa su i fizičke i mentalne. Ples je izvrsna kardiovaskularna vježba, poboljšava fleksibilnost tijela i fokusira se na mišiće torza, tj. centralnog dijela tijela, uključujući i kralježnicu. Pogodan je za osobe svih godina i tjelesne građe, a može biti onoliko zahtjevan koliko plesač/ica to sama izabere. Što se mentalnog zdravlja tiče, mnoge žene koje se počnu baviti orijentalnim plesom poboljšaju odnos prema vlastitom tijelu, što rezultira povećavanjem samopouzdanja i koncentracije u svakodnevnom životu, kao i ispoljavanjem pozitivnog stava koji dolazi sa ovim zabavnim oblikom vježbanja.

Napisala: Dunja Ćuk – Podolski, 2006.

Vezani članci:

Kronologija nastanka i penetracije orijentalnog plesa na zapadni svijet
Zašto plesati orijentalni/trbušni ples
Začetnice i zvijezde modernog orijentalnog plesa – Badia Masabni, Samia Gamal, Tahiya Karioka…
Mahmoud Reda i slavni egipatski ansambl The Reda Troupe