Plesačice iz sredine 19. stoljeća, litografija L. Hagnea prema crtežu Davida Robertsa

Vjeruje se da su Ghawazee ili ("autsajderi" na egipatskom arapskom, a na nekoliko mjesta sam pronašla da se to prevodi kao "kradljivice srca") bili skupina koja je iz Sjeverne Indije migrirala u Egipat (prema knjizi W. Buonaventura „Serpent of the Nile: Women and Dance in the Arab World“ ). Prema plesačici i istraživačici orijentalnih kultura Morocco, oni nisu bili romska skupina. Morocco kaže: "U Egiptu nema Roma. Ghawazee su Sinti, ne Romi (ista zemlja porijekla, druga lingvistička skupina) i oni su stigli u Egipat preko Sirije, u vrijeme dok je teritorij Sirije pokrivao današnje države Jordan i Libanon. Povijesni dokazi bilježe postojanje Ghawazee skupina u Egiptu samo u posljednjih dvjestotinjak godina. Zbog pomanjkanja pisanih dokaza, točno porijeklo Ghawazee plesača (ženske plesačice zovu se Ghazeeye, a muški plesači Ghazee) tema je stalnih debata među proučavateljima kultura Bliskog istoka. Jedan od razloga pomanjkanja literature o plesačima i njihovom plesu jest utjecaj islamske religije. Iako u Kuranu ne piše ništa o plesanju u javnosti, mnogi su muslimanski proučavatelji preispitivali ulogu plesa u religijskom životu. Za sljedbenike Islama, ples, pjevanje i glazba dio su društvenih rituala koji se izvode isključivo u posebnim prilikama kao što su zaruke, vjenčanja, proslave rođenja djeteta… Plesanje Ghawazee plesača na ulicama - pri čemu su plesačice bile nepokrivenog lica (za razliku od ostalih žena u tom društvu) - nije se smatralo prihvatljivim i vrijednim da ostane opisano u pisanim materijalima.

Prvi opisi i slike Ghawazee plesača stigli su u Europu sredinom 19. stoljeća. E. W. Lane detaljno je opisao njihovu odjeću i ukrase u svojoj knjizi „Manners and Customs of the Modern Egyptians“. Ogrtač ili "yelek" vrlo je sličan ogrtaču koji su nosile plesačice turskih cengi u 18. stoljeću (vidi tekst Trbušni ples kroz povijest). S obzirom da je Egipat bio dio Otomanskog carstva između 1517. i 1805. godine, to i nije iznenađujuće. Na otomansku kulturu veliki je utjecaj imala perzijska umjetnost. Perzijanci su nam ostavili bogato povijesno nasljeđe u likovnoj umjetnosti prikazujući žene koje nose kratke ili duge uske ogrtače i jako široke hlače stegnute oko gležnjeva. Kako je ta moda ušla i u 19. stoljeće, razumno je pretpostavljati da su Ghawazee plesačice nosile sličnu odjeću. U to vrijeme, romske žene iz Istočne Europe odijevale su se gotovo identično.

Ghawazee su preferirali žensku djecu - upravo zbog njihove sposobnosti da obitelji priskrbe novac. Putujući od grada do grada, žene su plesale na ulicama, solo ili u malim grupama, dok su ih muškarci pratili na instrumentima. Svojim nastupima mogli su prikupiti dovoljno sredstava i slavu, a ženama je slava pomogla i da si priskrbe dobar brak. Bogate Ghazeeye nosile su svilu i težak nakit oko vrata, ruku i gležnjeva, te ukrase od novčića preko čela. Ponekad su nosile i prsten u nosu. I muškarci i žene ocrtavali su oči ugljenom, te iscrtavali ruke i noge henom, što je, u ostalom, bio običaj tadašnje egipatske srednje i više klase.

Ghawazee Romkinje ispred egipatske čajane - antikna razglednica iz 1890. godine

Godine 1798. Napoleon je predvodio prvu organiziranu ekspediciju u Egipat, pokušavajući pronaći alternativni put za Indiju. Poveo je sa sobom izvrsne kroničare koji su izvrsno dokumentirali ono što su naučili o zemlji i običajima tadašnjih Egipćana. Napoleonovi vojnici tada su prvi puta susreli ghawazee plesačice, nazvavši ih ciganskim plesačicama. Plesačice su bile jako popularne među vojnicima, ali ih generali nisu tolerirali i prema naredbi jednoga, 400 ghawazee plesačica je bilo zarobljeno, obezglavljeno i bačeno u Nil. Francuski su dužnosnici tada prisili preostale Ghazeeye da žive zajedno sa njihovim vojnicima i budu im na raspolaganju. Plesačice su bile prisiljene na redovite liječničke kontrole te na plaćanje visokih poreza na svoju zaradu. Do kasnog devetnaestog stoljeća, Egipat je postao glavno trendovsko mjesto na koje su putovali zapadnoeuropski bogataši. Svega nekoliko tih putnika potrudilo se razumijeti autohtoni narod, njihovu kulturu i običaje. Većina njih, nažalost, odlučila je vjerovati u bajku o dekadentnom egzotičnom svijetu Bliskog istoka koji je bio totalna suprotnost njihovom strogom viktorijanskom društvu.

beledi haljina - prvotni kostim	vjerojatno najslavniji ghawazee kostim, 18. st.	ghawazee kostim iz 20. st.

O plesu Ghawazee plesačica: cjelokupni dojam odaje priličnu „uzemljenost“ i "težinu" u pokretima. Nema puno kretanja kroz prostor ili gracioznih pokreta rukama. Njihov ples nipošto nije senzualan. Pokreti kukovima (shimmy-ji) više su paralelni sa podom, prije nego vertikalni gore-dolje i izvodili su se na vrlo brzu muziku. Ghawazee su nastupali i sa zagat, odnosno činelicama (dva para malog metalnog instrumenta koji se pričvrste na palac i srednji prst svake ruke i udaranjem prati ritam). Geste u njihovom plesu često su implicirale poziv gledateljima da sudjeluju u njihovoj izvedbi, kao i da ih samo nagrade novcem. Instrumenti koji su ih pratili su bili: mizmar (slično vrlo glasnoj oboi), tabla beledi (jednostavan bubanj), a ponekad i rebaba (jednožičani predak violine). Većina karakteristika raqs sharqi (orijentalnog, trbušnog) plesa kakvog poznajemo danas vjerojatno je stigla od Ghawazee plesačica. U Egiptu (u gradu Luxor) danas postoji obitelj Maazin, kojoj se priznaje da su direktni nasljednici Ghawazeeja. Danas je praksa unajmljivanja potomaka Ghawazee plesačica za obiteljske proslave poput vjenčanja i ostalih ruralnih proslava na žalost potpuno izbljedjela, ponajviše zbog jakog islamskog fundametalizma. Na sreću, jedna članica obitelji Maazin još povremeno nastupa, a nedavno je počela i davati privatnu poduku. Čak dopušta učenicama da snime i slikaju njen ples, osiguravajući tako da originalna forma ghawazee plesa ipak ostane sačuvana.