Moja osobna fascinacija ljepotom nakita koji nosim (hm, možda je točnije reći – koji skupljam i čuvam doma) kao dio svog tribal kostima potaknula me da saznam nešto više o porijeklu tih ukrasa – tim više što uobičajene internetske stranice o američkom tribal stilu trbušnog plesa ne daju skoro nikakve podatke o razlozima zašto se u tribalu koristi baš određene vrste ukrasa ili materijala. Otkrila sam predivnu, ali i vrlo tužnu priču o jednom drevnom nomadskom plemenu koje još uvijek egzistira u stjenovitim i isušenim predijelima Afganistana… Osjećaj da nosim komad nakita koji je nosila neka žena Kuchi plemena (ili više generacija njih) i činjenica da je možda u svaki moj komad nakita ugrađena energija i neko životno iskustvo tih žena, ispunjava me strahopoštovanjem i divljenjem prema njihovom načinu života, ali i ponosom što, dok plešem (ili maštam da plešem u kostimu), nosim upravo njihov nakit.

U srcu azijskog kontinenta, na obroncima planina zapadne Himalaje, od puste nizine uz Iran i Pakistan pa sve do zelenih stepa na sjeveru uz rijeku Amu Darja prostire se Islamska republika Afganistan. Jedanaest je puta veći od Hrvatske i ima 20 milijuna stanovnika podijeljenih u taife – etnojezične skupine. Kuchi pleme potiče iz paštunske skupine naroda. Naziv Kuchi je prijevod perzijske riječi koja označava osobu koja luta, putuje i živi u šatoru (E-Ariana.com). Originalno pleme Paštuni se priklonilo tekovinama moderne civilizacije i napustilo nomadski način života, dok su Kuchi zadržali svoju višestoljetnu tradiciju i ostali nomadsko pleme koje i danas konstantno migrira surovim krajem jugoistočnog Afganistana, sve do pakistanske granice, u potrazi za boljim pašnjacima za svoju stoku.

Malo je pisanih izvora koji opisuju njihov drevni način života u prošlosti. Danas je njihova egzistencija opasno ugrožena ratnim zbivanjima u Afganistanu: migracijski putevi su im prerezani minskim poljima ili zaštićenim vojnim područjima, na tisuće ih je poginulo ili ranjeno u bombardiranjima ili od nagaznih mina, a suša koja u Afganistanu traje posljednjih deset godina desetkovala im je stoku – njihovo jedino sredstvo za preživljavanje i privređivanje. Ukucate li pojam „Kuchi tribe“ u internetsku tražilicu, naći ćete puno članaka iz američkih medija o ovom narodu i njihovim – prije svega - današnjim problemima s kojima se susreću u ratom zahvaćenom Afganistanu. Na žalost, članci su jako ispolitizirani i ne odražavaju pravi duh ovog drevnog nomadskog plemena.

U religijskom smislu, Kuchi narod pripada u skupinu Muslimana Sunita, ali ima i onih koji prakticiraju druge vjere. Nitko u stvari ne zna koliko je danas preostalo pripadnika Kuchi plemena. Točan broj pripadnika ovog naroda je nemoguće izračunati zbog njihovog nomadskog načina života i čestih seljenja na ljetne ili zimske pašnjake preko pakistanske granice; procjenjuje se da ih ima oko 1,3 do 1,5 milijuna (populacija se od '60-ih godina prošlog stoljeća smanjila sa 2,5 milijuna). Čine više od 10% današnje populacije Afganistana. Jezik kojim govore zove se paštu ili paštuanski. Iako su izrazito  patrijarhalno društvo, poznato je da  se "Taliban nikada nije usudio prisiliti Kuchi ženu da nosi burku (feredžu, maramu koja potpuno prekriva glavu ostavljajući samo mali prorez za oči) i čak su im dopuštali da prodaju robu na tržnici" (Gildedserpent.com). Gostoljubivost im je izuzetno važna osobina, baš kao i oslanjanje na tzv. jirgu, u doslovnom prijevodu  'plemenska mudrost', tj. sabor kojeg čine starješine i odrasli muškarci. Jirga zasijeda u trenucima kada treba donijeti neke odluke od važnosti za pleme te njegovanje bogatih, drevnih, samo njima svojstvenih običaja. Drugi važni atributi su im naglašavanje vlastite neovisnosti i slobode te biranje političkih vođa prema osobnosti, a ne ideologiji ili društvenim strukturama. Kuchiji su također poznati po svojoj čvrstoći – postoje priče o Kuchi ženama koje su, usred migracije plemena zastale kako bi se porodile i odmah potom se brzo pridružile svojoj karavani koja je za to vrijeme bila poodmakla.

Kuchi žene nose odjeću koja se sastoji od prekrasno izvezenih oprava indigo plave i izrazito crvene boje. Obiteljsko bogatstvo očituje se – kako u predivnom ručno izrađenom nakitu i ukrasima koje svakodnevno nose – tako i u broju ovaca i ostale stoke koje posjeduju. Potpuno ukrašene, žene tjeraju stoku, prate karavane, obrađuju zemlju, podižu šatore, čuvaju ognjišta, prikupljaju drva za vatru, podižu djecu i obavljaju sve ostale poslove koje njihova zajednica zahtijeva. Njihov plemenski nakit majstorski je ručno izrađen od srebrne kovine, a osnovno kamenje koje se upotrebljava su lapis lazuli i karneol. Kako bismo razumijeli ovaj tip plemenskog nakita, važno je razumijeti povijest ovog kamenja i metala, baš kao i kako su baš od njih Kuchiji počeli izrađivati nakit.

Lapis lazuli je dobio ime od latinske riječi lapis, koja znači kamen, i arapske riječi azul, koja znači plavo. Doslovce prevedeno to znači "plavi kamen". Ovaj poludragi kamen može se pronaći u različitim bojama – od duboko plave, azurno plave, do zeleno-plave. U ranijim civilizacijama, ovaj je kamen bio najcijenjeniji  među svim poludragim kamenjem, posebno u  Mezopotamiji, Egiptu (kao simbol/amulet velike moći – faraoni su ga nosili kao centralni kamen na svojoj kruni) te u Babilonu. Rimljani su vjerovali da je lapis lazuli moćan afrodizijak. U srednjem vijeku, smatralo se da lapis lazuli održava udove zdravima i oslobađa dušu grijeha, zavisti i straha. Također se smatralo da ovaj kamen pomaže u održavanju mentalnog i psihičkog zdravlja. Predivne žive plave nijanse na renesansnim platnima pripisuju se također ovom kamenu (Lapislazuliworld.com). Ovaj plavi kamen se iskopavao u nalazištima Afganistana (dolina Panjšir sjeveroistočno od Kabula), a danas ga dobivamo iz rudnika Čilea…

Karneol je također poludragi kamen, a naziv je latinska riječ za bobicu ili trešnju. Svoje crvenilo duguje maloj količini željeza koju sadržava. Čvršći je i izdržljiviji nego lapis lazuli. Najbolji karneoli pronađeni su  u Indiji. Muslimani su se oduvijek divili ovom kamenu. Muhamed je nosio srebrni prsten pečatnjak upotpunjen ugraviranim karneolom. Karneol ne prianja uz vosak pa je bio upotrebljavan kao pečat – znak raspoznavanja. Iako relativno jeftin, karneol je kamen koji sadržava veliku toplinu i ljepotu  (Jewelrycentral.com). Smatralo se da nošenje karneola doprinosi samopouzdanju i pomaže samopoštovanju osobe koja ga nosi. Također se smatralo da pospješuje kreativne sposobnosti osobe,  pročišćuje krv i uklanja toksine iz tijela (Wire-sculptor.com).

Srebro, točnije srebro od kojeg se kovao srebrni novac, održava svoju bjelkastu patinu i ne poprima zelenu ili crnu boju. Dobro srebro je izmiješano od posebne količine srebra i  bakra. 'Sterling' srebro podrazumijeva 92.5% elementarnog srebra. Jedan primjer dobrog srebra je rani turkomanski ukras sinsile kojeg su iskovali pripadnici Ersari plemena iz planina Sjevernog Afganistana  i južne Rusije. Sinsile se prevodi kao ukrasni povez za glavu, nešto kao 'veo'. Ovaj srebrni ukras je vrlo visoke kvalitete. U tradicionalnoj primjeni, sinsile se mogao ukloniti i namotati npr. oko ruke te upotrijebiti kao poseban ukras ili čak obrambeno oružje, ako je to bilo potrebno. Igle su sastavni dio ovog ukrasa, pa je on najvjerovatnije bivao ušivan u odjeću ili na leđni dio kožnih ogrtača. U tribal kostimografiji, sinsile se još naziva i hazari, a najčešće se nosi kao ukras na glavi, upotpunjen dodatnim ornamentima. Ja svoj sinsile nosim pričvršćen s prednje strane kuchi remena (slika desno) – mogućnosti za kombiniranje na tribal fusion kostimu sa ovim ukrasom su neiscrpne.

Kao što su dijamanti i zlato znak bogatstva ženama u zapadnom svijetu, tako su lapis lazuli, karneol i srebro isto to afganistanskim ženama. Kuchi žene nose svoj nakit i ukrase za kosu također i kao miraz. U današnje doba, one čak više preferiraju zlato nego srebro, upotpunjeno gorespomenutim kamenjem. Plemenski nakit se prodavao tek nakon što je u nekoj obitelji bivao nošen nekoliko generacija. I muškarci i žene nose odjeću ukrašenu stakalcima, što je česti motiv tribal remena. Današnji kuchi nakit veletrgovci nabavljaju u Afganistanu ili Pakistanu, gdje ga Kuchiji prodaju ili mijenjaju za hranu i kućne potrepštine. To je tužna činjenica. Ukoliko imate sreće da putujete u Centralnu Aziju, posjetite bilo koju od  tržnica na otvorenom – pronaći ćete ogroman izbor ovakvog nakita.

Kuchi nakit potreban za tribal kostimiranje možete naručiti i na brojnim internetskim stranicama ili improvizirati sa nekim sličnim komadima koji se mogu nabaviti kod nas (na uličnim štandovima ili u orijentalnim dućanima). Poneki komad hrvatskog tradicijskog nakita (koji subotom možete kupiti na štandu na Zrinjevcu ili nedjeljom na sajmu antikviteta na Britancu, te kad su neke kulturne manifestacije, onda na štandu oko Trga bana Jelačića) se također može upotrijebiti na u tribal kostimu. Naručujete li autentičan kuchi tribal nakit preko Interneta, često vam ga mogu isporučiti malo "oštećenog" (u smislu da nedostaje pokoja karikica, ali to se lako popravi povezivanjem običnom vunom). Naušnice su gotovo u pravilu uvijek nejednake, tj. asimetrične. Kuchi nakit uvijek je načinjen od u ovom tekstu navedenih materijala – sve ostalo su replike.

Internetski dućani kuchi nakita koje preporučujem:

Ukoliko želite pripomoći afganistanskim izbjeglicama, donirajte nekoliko kuna preko Pay Pala nekoj od sljedećih organizacija:

Često prisutan motiv u tribal i tribal fusion kostimografiji su choli topovi sa otvorom na leđima, preko kojih se može, ali i ne mora nositi coin bra (esencijalni dio svakog tribal kostima), stakalca ušivena u tkaninu remena ili topa, te bijele kauri školjkice. Znamo da su stakalca na odjeći dio tradicionalnog načina odijevanja Kuchi nomadskog plemena iz Afganistana o kojem sam prije pisala, a pojavljuju se i na nošnji drugog nomadskog plemena – ovaj put iz Indije -  čija je živopisna tradicija u odijevanju uvelike utjecala na kostime američkog tribal stila trbušnog plesa (ATS i tribal fusion).

Bandžara je naziv za pripadnike romskog plemena iz Indije koji su preci današnjih Roma. U davna vremena, ovi su ljudi emgrirali iz svoje prvotne  postojbine Radžastana na područja Bliskog istoka, Sjeverne Afrike, Europe i Rusije. Naziv Banjara dodijeljen im je tijekom britanske kolonijalne vladavine, ali oni sebe nazivaju “Ghor”. Unutar same Indije također su često migrirali, uglavnom između tri pokrajine: Maharaštra, Andra Pradeš i Karnataka. Danas u ove tri pokrajine živi oko šest milijuna Bandžara Roma.

Bandžare su vizualno šaroliko pleme sa isto tako šarolikom tradicijom. Njihov jedinstveni način oblačenja, tradicijsko nasljeđe, običaji i jezik (koji se zove lambadi) razlikuju ih od većinske populacije Indije, stoga se Bandžare često drže odvojeno. Ljudi iz ovog plemena majstori su u smišljanju i prepričavanju pripovjedaka, vole glazbu, pjesmu i ples. Muškarci sviraju bubnjeve dok žene u ritmu plešu u krugu. U religijskom smislu, pripadaju u hindu-animističku skupinu sa svojim vlastitim božanstvima, festivalima i animističnim ritualima. U religijskim  ritualima često obavljaju žrtvovanja sitne stoke, a vjeruju i u nadnaravne pojave. Izrazito su ponosan narod sa jakom obiteljskom orijentacijom. “Naik” je naziv za muškarca, a “Bhai” za ženu. Unutar obitelji blisko su povezani, a često po nekoliko udruženih obitelji živi u jednoj kućici ili u slamovima, redovito u lošim higijenskim uvijetima.

Uvođenje choli topa u tribal kostimografiju pripisuje se Mashi Archer (koja je bila učenica Jamile Salimpour i učiteljica Caroline Nericcio) negdje oko 1980. godine. Masha ga je uvelike pojednostavnila, učinivši od njega jednobojan odjevni predmet, izrađen od pliša ili likre. Ogledalca i kauri školjkice su sveprisutni na kostimima za ATS i tribal fusion – ogledalca na remenu oko bokova, a kauri školjkice u kosi, kao narukvice iznad lakta ili prišivene na gornji ili donji dio kostima… Uvođenje kauri školjkica pripisuje se tribal fusion plesačici Mardi Love (koja pleše u grupama The Indigo i Bellydance Superstars), koja je stilski imala veliki utjecaj na noviju tribal fusion kostimografiju.

U Zagrebu, tradicionalne bandžara ogrlice sa novčićima (kao na drugoj slici) ponekad možete kupiti u Ornament dućanu u Lovačkom rogu ili u dućanu u prolazu Oktogon (135 – 185 kn). Kauri školjkice za ručno ukrašavanje kostima mogu se kupiti u svakom hobby shopu (1,50/kom.).

Internetski dućani banjara odjeće i nakita:

Danas postoji oko osam milijuna pripadnika Miao etničke skupine, što ih čini brojčano nadmoćnima nad ostalih 55 kineskih etničkih skupina. Uglavnom su raspoređeni po kineskim pokrajinama Guizhou, Hunan, Yunnan, Sichuan, Guangxi, Hubei i Hainan.

Njihovo se nasljeđe proteže unatrag do drevnog "Chiyou" plemena - primitivnog društva iz kineskog centralnog platoa blage klime i dostatnih padalina. Za vrijeme vladavina dinastija Shang i Zhou, preci Miao naroda započeli su uspostavu svog kraljevstva u donjem toku i pritokama rijeke Jang-ce. Kasnije su postepeno migrirali prema južnim dijelovima Kine (današnji Hunan, Guizhou, Yunnan, Hainan, Guangxi i druge pokrajine).

Stari pripadnici Miao naroda govorili su svojim miao-yao austronezijskim jezikom. Danas govore kineski.

Tradicijski, Miao narod vjeruje u više različitih bogova, a štuju i svoje pretke te zmajeve. Vjeruju da sve u prirodi ima svoj vlastiti duh, što je dovoljno moćno da bi upravljalo njihovim životima. Nakon svake prirodne ili društvene nedaće, pozvat će čarobnjaka kako bi proveo ceremoniju istjerivanja zloduha koji je nedaću uzrokovao. Danas neke od Miao porodica pripadaju i kršćanskoj religiji.

Tradicionalna odjeća Miao naroda je šarena i maštovita. Muškarci uglavnom nose lanene jakne prošarane raznim bojama preko kojih prebace vunenu dekicu geometrijskih uzoraka ili kratke jakne zakopčane po sredini ili ulijevo s dugim hlačama i širokim remenima i dugim crnim šalovima. Ženska odjeća varira od sela do sela. U zapadnoj pokrajini Hunan i sjevernoistočnoj pokrajini Guizhou, žene nose komplete koji se sastoje od jakne zakopčane na desnoj strani i hlača, sve bogato dekorirano i izvezeno. U drugim područjima, žene nose kratke jakne širokih kragni i široke suknje. Posebni primjerci tradicionalnih suknji dosezali su i do 40 podsuknji! U svečanim prigodama nose veliku količinu svog poznatog srebrnog nakita.

Miao narod jako voli pjesmu i ples. Njihove su pjesme vrlo milozvučne, lijepih rima i dubokog emocionalnog sadržaja. Između više varijanta njihovog plesa, najkarakterističniji je ples uz lušen (njihov najdraži tradicionalni instrument), ples uz bubnjeve te ples na klupi. Veliki su organizatori sezonskih festivala: u mnogim područjima imaju Festival kuća na brodu (boathouses), Festival cvijeća i planina (5. svibnja), Festival kušanja mlade riže (između lipnja i srpnja), Festival čiste svjetlosti te Festival početka Jeseni. U pokrajini Yunnan posebno je značajna i svetkovina "Koračanje preko planinskog cvijeća". Parovi koji nemaju djece koriste ovu priliku da bi obnovili svoje zavjete bogu plodnosti, dok mladi ljudi pjevaju ljubavne pjesme.  

U tribal fusion kostimografiji često se upotrebljavaju Miao narukvice, koje se ne nose oko zapešća, već ispod i iznad lakta. Također i Miao naušnice, kakve često nose plesačice plesne skupine The Indigo te ostali srebrni ukrasi za kosu. Caroleena Nericcio, umjetnička direktorica skupine FatChance BellyDance, gotovo ne skida  svoje Miao naušnice.

1. folkvision.com - autentična Miao srebrnina (naušnice, narukvice, ukosnice, ogrlice, dodaci…)

Više o tribal nakitu:

:: članak Ancient jewlery from Central Asia, transoxiana.com.ar