Drage plesačice,
drage sve one koje razmišljaju o upisu na tečaj orijentalnog plesa
i naravno,
drage sve moje najbolje učiteljice na svijetu – sljedeće retke posvećujem vama.

Drage učiteljice, posebno vam hvala što ste se trudile i što ste mi prenijele dio svoga znanja, kako bih i ja mogla uživati u ovom magičnom plesu! Ovo pišem na Dunjinu inicijativu, a zbog toga što mislim da ima još ljudi koji možda prolaze kroz slične situacije kao i ja, pa ih moje iskustvo možda ohrabri, možda im pruži nadu, ideju ili ih samo zaokupi na par minuta.

Moje zdravstvene nevolje započele su nakon upisa na fakultet i traju već pet godina. Neke stvari u mojoj fiziologiji su mi prirođene, ali su se tek nedavno počele manifestirati kao ustrajna i jaka bol u kralješnici te kao problemi funkcije koljena. Vezano uz to sam već jednom operirana, a predviđene su mi još dvije operacije. Uz bolna leđa i koljena, prije skoro tri godine nesmotreni vozač prošao je kroz crveno i bez kočenja se bočno zabio u auto koji je vozio moj otac, dok sam se ja nalazila na suvozačevom sjedalu, vezana. Naizgled nikakve ozlijede tokom par dana prerasle su u vrtoglavicu, stravične bolove kroz cijelu kralješnicu, a posebno u vratu i lijevom ramenu. Medicinski je ustanovljena trzajna ozljeda vrata, ali za rame nije ništa precizirano. Kako me tada liječnici nisu kvalitetno pregledali, moje nevolje su trajale još godinu i pol dok nisam uzela stvar u svoje ruke, potegla neke veze da se moja zdravstvena situacija počne rješavati. Rezultiralo je to operacijom ramena, pa se nadam da se tegobama u tom dijelu moga tijela možda nazire kraj. Vrat je još uvijek ogroman problem. Sa ovakvim zdravstvenim problemima, moj život je gomila restrikcija koje mi više nego znatno otežavaju i guše normalan život. Jedino što je za mene bilo svijetlo kroz te tamne dane po liječničkim ordinacijama jest bio i ostao trbušni ples.

Kako je ples uopće došao u moj život? Takva zmrdana kakva sam bila, pitala sam se(be i doktore) čime bih se ja mogla baviti da se malo rekreiram, a i kako bih konačno radila bilo što (osim redovne dosadne fizikalne terapije). Naletjela sam na stranicu www.orijentalni-ples.com koja je također imala i osvrt na probleme s kralježnicom, što me posebno zainteresiralo. Liječnici su mi dali zeleno svjetlo i eto mene na tečaju orijentalnog plesa! Malo-pomalo plešući, tijelo se dobro "snašlo", ali većinu pokreta sam izvodila do granice koliko je tijelo dalo. S napredovanjem u plesu daleko sam i dogurala s obzirom da tegobe većim dijelom nisu nestale.

Evo me sada nakon netom izvedene operacije ruke, a čekaju me još "samo" operacije obje noge i bit ću k'o nova! Bilo mi je teško prolaziti kroz sva moja medicinska stanja, ali sada je, bez plesa, dok čekam da rana od operacije zacijeli, iskreno, još teže. Vjerujem da je ljepota izričaja i sloboda koju plesanjem trbušnog plesa možemo našim tijelom postići – bez obzira o kojem se stilu radilo – ako se prepustite, nešto nenadmašno. Doslovno sam proplesala kroz teška razdoblja. Koliko god je nešto bilo teško za otplesati još teže je bilo ponovno gledati kako me sve u životu zaobilazi i nepovratno prolazi, pa sam se trudila još malo više. Nikada odustala. Od kad sam došla u Preradovićevu (tamo su '07. bili početni tečajevi) imala sam novi smisao, manje sam bila zaokupljena problemima, tj. ples je bio moje vrijeme psihičkog odmora i predaha. Kralježnica me s vremenom manje boljela, mišići su mi prilično ojačali, bila sam zadovoljnija i konačno sam našla upravo ono što mi je pomoglo izraziti sebe u svakom smislu. Moju strast, moje frustracije, ljubav, to malo talenta što imam, čežnju i stahovitu energiju koja čuči u meni i samo čeka van, da namigne i da zaigra. Muzika me nosi, razvlači mi usta u osmjeh, čak i kada sam umorna ko' zemlja, osjećam se ispunjeno, zahvalno, opušteno… sretno! Svakako, ogromnu ulogu su tu imale moje sjajne, sjajne učiteljice (najviše sam radila s Dunjom, Vlatkom i, last but not least, Ninom) i naravno, sjajni ljudi koje sam upoznala na tečajevima. Hvala vam svima!!! Sve te plesačice iz naših grupa doprinijele su tome da se osjećam kao jedna od njih, da sam tada, barem na kratko, "normalna", a sve bolesti su samo ružan san. Nemojte me krivo shvatiti, nisam bježala i nisam mogla pobjeći od svoga stanja, ali ples me uvijek gurao. Toliko me veselio da znam da se i dugo nakon svih ovih problema sa zdravljem želim baviti upravo plesom (ponajprije trbušnim) i uživati u blagodatima koje on pruža. Kada plešem, ništa ne postoji u mojoj glavi do toga plesa, do te muzike, užitka i radosti. To mi daje krila!

Odlučite li se za trbušni ples, i same ćete vidjeti da je jako zahvalno kroz treninge u ogledalu ispred kojeg plešete vidjeti kako ste sve više koordinirane, spretne, samosvjesne i sa sve većim osmjehom na licu kada napokon ono početničko šlampavo"mrdanje" počinje na nešto ličiti .

I za kraj još par riječi koje su mi bile najveće otkriće od početka moga plesanja. Možda ljudi koji nemaju medicinske probleme teško mogu razumjeti što znači kada postoje bezbrojna ograničenja u životu koja donose osjećaje nepokretnosti, kada je nešto trivijalno poput trčanja na tramvaj čista utopija. Svakodnevne brige koje su me nekada morile prestaju biti toliko bitne kada gledam kako mi život prolazi pred nosom, a ja fizički imam i dvije noge i ruke i vrat i zgodničku glavu na pravome mjestu… ali što kada ništa od mojih udova ne radi kako spada!? Tu mi je ples otkrio još jednu stvar s kojom sam nekada imala problema i kad je fizički sve bilo u redu. Dakle, jedna od važnijih opažanja, ili nazovite to lekcijom koju sam naučila kroz ples jest sputanost koju mi žene nesvjesno puštamo u naš život, koja nam krade spontanost, seksualnost i ženstvenost. Plešete li sa srcem, te inhibicije nestaju, i mislim da bi to svakome trebalo biti esencijalno, jer ne osjećati se tako nije prirodno i nije zdravo. Ne kažem da će to sve žene naći i razriješiti kroz ples, ali mislim da je to jedan od sjajnijih načina. Što čekate? Život vas čeka!!! Ja bih sve dala da mogu trčati, skakati i mahati rukama, da mogu ljubiti svoga dečka bez da me u vratu svaki puta strašno presiječe,… da mogu plesati bez ograničenja.

Zahvaljujem se na potpori Dunji i Nini, kao i mom predivnom dečku.