Drage plesačice, sve one koje razmišljaju o plesu i naravno, sve moje najbolje učiteljice na svijetu -ove retke posvećujem vama.
Drage učiteljice, Vama posebno hvala što ste se trudile i što ste mi prenjele dio svoga znanja, kako bih i ja mogla uživati u ovom magičnom plesu.

Ovo pišem na inicijativu Dunje i zbog toga što mislim da ima još ljudi koji možda prolaze kroz slične situacije kao i ja, pa ih moje iskustvo možda ohrabri, možda im da nadu, ideju ili ih samo zaokupi na par minuta.

Moje zdravstvene nevolje započele su kada sam bila fakultetu i traju već pet godina. Iz toga razloga fakultet još nisam završila. Ukratko, neke stvari su mi prirođene, ali su se tek nedavno počele manifestirati kao problemi funkcije koljena, a neke kao ustrajna i jaka bol u  kralješnici (koji su se očito aktivirali zbog vanjskih razloga – saobraćajna nesreća; niže objašnjeno). Vezano uz to sam već jednom operirana, a predviđene su još dvije operacije. Uz to, prije skoro tri godine nesmotreni vozač je prošao kroz crveno i bez kočenja se s boka zabio u auto koji je vozio moj otac, dok sam se ja nalazila na suvozačevom sjedalu, vezana. Naizgled nikakve ozlijede tokom par dana prerasle su u vrtoglavicu, stravične bolove kroz cijelu kralješnicu, a posebno u vratu i lijevom ramenu. Medicinski je ustanovljena trzajna ozljeda vrata i nista precizirano za rame. Kako me nisu kvalitetno pregledali moje nevolje su trajale još godinu i pol, dok nisam uzela stvar u svoje ruke i konačno potegla veze da se ta zdravstvena situacija riješi. Sada je i rame operirano i barem s te strane se možda nazire kraj. Vrat je još uvijek ogroman problem. Moj život je gomila restrikcija koje mi više nego znatno otežavaju i guše normalan život i jedino što je za mene bilo svijetlo kroz te tamne dane je ples.

Kako je ples onda  uopće došao u moj život? Takva "zmrdana "kakva jesam, pitala sam se(be i doktore) što bih mogla raditi da se malo rekreiram, a i kako bih konačno radila bilo što (osim redovne fizikalne terapije) pa sam tako naletjela na Dunjinu web stranicu – na kojoj i čitate ovaj tekst – a koja je također imala i osvrt na probleme s kralježnicom pa sam se zainteresirala. Konačno su doktori dali zeleno svijetlo i eto mene! Malo, po malo, tijelo je podnosilo neke pokrete,većinu sam ih s vremenom i forsirala koliko je tijelo dalo  i daleko sam dogurala s obzirom da tegobe velikim dijelom nisu nestale. Sada sam napokon operirala ruku,…još obje noge i bit ću k'o nova! Sve ovo proći bilo je teško. Sada je bez plesa, iskreno, još teže. Vjerujem da je ljepota izričaja i sloboda  koju možemo kroz ples postići našim tijelom kod trbušnoga plesa, bez obzira o kojem se stilu radilo, ako se prepustite, nešto nenadmašno. Doslovno sam proplesala kroz teška razdoblja. Koliko god je nešto bilo teško za otplesati, još teže je bilo ponovno gledati kako me sve u životu zaobilazi i nepovratno prolazi pa sam se trudila još malo više. Nikada odustala. Od kad sam došla u Preradovićevu (tamo su tada bili početni tečajevi) imala sam novi smiso, manje sam bila zaokupljena problemaima, tj. ples je bio moje vrijeme psihičkog odmora i predaha. Kralježnica me s vremenom manje bolila, mišići su mi dosta ojačali, bila sam zadovoljnija i konačno sam našla upravo ono što mi je pomoglo izraziti sebe u svakom smislu. Moju strast, moje frustracije, ljubav, to malo talenta što imam, čežnju i starhovitu energiju koja čuči u meni i samo čeka van, da namigne i da zaigra. Muzika me nosi, razvlači mi usta u osmjeh, čak i kada sam umorna ko' zemlja, osjećam se ispunjeno, zahvalno, opušteno…sretno! Svakako, ogromnu ulogu su tu imale moje sjajne, sjajne učiteljice (najviše sam radila s Dunjom, Vlatkom i, last but not least, Ninom i Susan) i naravno, sjajni ljudi koje sam upoznala na tečajevima. Hvala vam svima!!!  Svi ti ljudi doprinijeli su tome da se osjećam kao jedna od njih, da sam tada , barem na kratko, normalna, a sve drugo je samo ružan san. Nemojte me krivo shvatiti, nisam bježala i nisam mogla pobjeći od svoga stanja, ali ples me uvijek gurao. Toliko me veselio da znam da se i dugo nakon svih ovih gluposti sa zdravljem želim baviti upravo plesom (ponajprije trbušnim) i uživati u blagodatima istog. Kada plešem, ništa ne postoji u mojoj glavi do toga plesa, do te muzike, užitka i radosti. To mi daje krila!

Ako počnete plesati trbušni ples, i same ćete vidjeti da je jako zahvalno kroz treninge u ogledalu ispred kojeg plešete vidjeti kako ste sve više koordinirane, spretne, samosvjesne i sa sve većim osmjehom na licu kada napokon ono početničko "mrdanje" počinje na nešto ličiti .

I za kraj još par riječi koje su mi bile najveće otkriće od početka moga plesanja..

Mislim da ljudi koji i sami nemaju iste probleme teško mogu razumjeti što znači kada postoje bezbrojna ograničenja u životu koja  donose samo jad i bijedu, a nešto trivijalno poput trčanja na tramvaj je utopija.  Svakodnevne brige koje su me nekada morile prestaju biti toliko bitne kada gledam kako mi život prolazi pred nosom, a ja fizički imam i dvije noge i ruke i vrat i zgodničku glavu na pravome mjestu… a šta kada ništa ne radi kako spada!?  Tu mi je ples otkrio još jednu stvar s kojom sam nekada imala problema i kad je fizički sve bilo u redu. Dakle, jedna od važnijih opažanja, ili nazovite to lekcijom koju sam naučila kroz ples je sputanost koju mi žene puštamo u naš život  koja nam krade spontanost, seksualnost i ženstvenost. Ako plešete sa srcem, te inhibicije nestaju i mislim da bi to svakome trebalo biti esencijalno, jer ne osjećati se tako nije prirodno i nije zdravo. Ne kažem da će to sve žene naći i razriješiti kroz ples, ali mislim da je to jedan od sjajnijih načina. Što čekate? Život vas čeka!!! Osobno bih sve dala da mogu živjeti, da mogu trčati, skakati i mahati rukama, da mogu ljubiti svoga dečka bez da me u vratu svaki puta strašno presiječe,… da mogu plesati.

Još jednom hvala svima koji su mi pomagali, te onima koji to i dalje čine. Zahvaljujem se na potpori Dunji, kao i svom predivnom dečku Zvonku . 

PS: ovaj dodatak pisem godinu dana kasnije i u tom periodu sam imala još jednu (od prije spomenute dvije) operaciju, a jedna čeka, ali ovisi direktno o mojem stanju. Ako se stanje pogorša, moram ići na operaciju, a do tada se nadam najboljem. Moram priznati da se podosta toga promijenilo u tih godinu dana. Jača sam psihički nego što sam ikada bila i to me tjera da i na fizičkom planu dotjeram svoje tijelo najbolje što ide. Što više vježbe, to sve manje boli. Zapravo, boli k'o sam vrag i dok vježbam/plešem, ali benefiti su dovoljno veliki da ustrajem. Mislim da bi većina vas, mojih dragih plesačica, rekla da izgledam normalno – čime se jako ponosim. Iskreno, ne vjerujem da ću ikada više u fizičkom smislu biti normalna, nadam se barem blizu, ali spram svih ovih godina ipak sam zadovoljna s ovime sto imam. Ne znam čemu mogu zahvaliti za ovaj bolji period, ali mislim uživati koliko god da traje. S mojim zdravljem se nikad ne zna. Mislim da sam se konačno pomirila sa svojim stanjem i ne trošim toliko energije na to „kada ću više biti zdrava?“ i nisam tako strašno frustrirana kao prije nego se trudim s ovime što imam, nastojim maksimalno uživati u tome što opet plešem i što ću skoro završiti fax,…i svašta još. Eto, uzela sam stvari u svoje ruke, premda je očito postojao taj neki period u kojem nisam ni na kojem planu bila spremna na danu situaciju. Vjerujem da je taj period period prilagodbe u kojem se svaka osoba za sebe mora suočiti s onim što joj se u životu dešava. Nekima treba duže, nekima kraće, ali je poanta da to završi, a ne da se prepustimo – što nije teško kada se ne nazire kraj. I dalje idem na preglede, ali su nekako rijeđi. To je moj „kraj“.

Sada plešem kod Susan Frankovich i očito i dalje imam sjajnu sreću u pronalaženju inspirativnih i naprosto briljantnih učiteljica ovoga čarobnog plesa. Plešem i plesala bih svaki dan da mogu, makar nakon svih (dugotrajnih) pauza izgledam poprilično nekoordinirano i negraciozno, tako da nema toga razloga koji bi vas trebao obeshrabriti od onoga što volite. Nemojte čekati „bolje vrijeme“, jer ono možda nikada ne dođe, a vaše trenutno nezadovoljstvo i frustracije bi vas mogle odvratiti da „sada“ što više iskoristite ono što imate i ispunjeno živite svoj život. Sjetite se, za sve smo sami odgovorni i naš izbor je da li ćemo to zanemariti ili iskoristiti. A tek ako ste zdravi…

Hvala svima navedenima što ste još uvijek tu, što mi pomažete i vjerujete u mene i svima nenavedenima bez kojih isto danas nebi bila to i tu što/gdje jesam .

~ studeni 2010.