„Raks Madrid“ je višednevni međunarodni festival orijentalnog plesa koji se od 2005. godine održava u Madridu početkom srpnja, a organizator mu je madridska škola orijentalnog plesa te egipatskog i andaluzijskog folklora „Al-Andalus“. Naslov ovog sastavka ne odnosi se na tu manifestaciju, nego na moje fragmentirano, ali ipak živopisno plesno iskustvo stečeno u nekoliko dosadašnjih posjeta dotičnom gradu i školi (zato „q“ umjesto „k“, živjele transkripcije arapskog).

Moj prvi posjet Al-Andalusu bio je još 2009., drugi 2010., a treći sada, u listopadu 2011. godine. Našla sam ih slučajno na netu, u vrijeme kad sam se sve više „kačila“ za trbušni (i to klasični!) i kad sam poželjela učiti od „jačih“ učitelja, a istovremeno sam završavala faks, nisam imala pojma što bih sa sobom, ali sam se na jednom prijašnjem putovanju bila zaljubila u Madrid i jednog dana se iskristalizirala ideja: idem na mjesec dana u Madrid učiti trbušni i vježbati svoj zahrđali španjolski! I nisu valjda badava Arapi tamo bili osam stoljeća, moralo je nešto ostati! Uslijedilo je pretraživanje neta, i od gomilice tamošnjih škola orijentalnog plesa moje amatersko oko izabralo je „Al-Andalus“. Nakon trećeg posjeta, mogu reći da sam imala sreće, kao ćorava kokoš kad naiđe na zrno.  

Slika lijevo: Ivana ispred (neke) plesne škole u Madridu

Al-Andalus je arapski naziv koji danas označava specifičnu kulturnu mješavinu nastalu u južnoj španjolskoj pokrajini Andaluziji tokom osam stoljeća suživota Arapa, kršćana i Židova na tom području. Tragovi tog suživota ostali su do dana današnjeg u jeziku, običajima, arhitekturi i umjetnosti, a prije svega u poeziji, glazbi i plesu. (Vjerojatno najpoznatiji plod niknuo iz tog kulturnog tla je – flamenko.) 

Škola "Al-Andalus"

Centar orijentalnog plesa Al-Andalus postoji od 1999. godine, pod vodstvom plesačice i koreografkinje Nesme. Godine 2000. službeno ga je inaugurirao Mahmoud Reda. Vjerujem da ima onih koji nemaju pojma tko je g. Reda, kao i onih koji ne mogu vjerovati da ovi prvi postoje. Za ove prve: Mahmoud Reda je najpoznatiji egipatski plesač i koreograf svih vremena. Više o njemu pročitajte u posebnom članku koji sam napisala ovdje .
Dakle, ples koji se uči u Al-Andalusu u prvom redu počiva na tehnici M. Rede, koja spaja bliskoistočne folklorne plesne korake s koracima baleta i ostalim univerzalnim plesnim koracima i čini vrlo jedinstven i unikatan plesni vokabular. Kad sam se ja prvi put susrela s tim vokabularom, doslovno sam se splela o vlastite noge i sudarila se s curama oko sebe, ali to se događa kad nemaš formalno plesno obrazovanje i onda te, u dvadeset i nekoj, niotkuda "napadne" arabeska. S druge strane, uči se i vrlo autentičan, orijentalni, arapski  ples, koji ponekad ima vrlo malo veze s američkim kabaretskim („zapadnjačkim“, kažu tamo) stilom na koji je većina nas ovdje naviknuta. 

Naziv „Al-Andalus“ nosi i profesionalni plesni ansambl niknuo u istoj školi, stvoren po uzoru na Reda Troupe, a čije su koreografije inspirirane egipatskim i andaluzijskim folklorom. Za svog prvog posjeta gledala sam jednu njihovu predstavu, Sueños de Al-Andalus (Snovi Al-Andalusa) i vjerojatno mi je tek tada postalo jasno da orijentalni ples stvarno NIJE isto što i trbušni ples, a još manje u tako stiliziranoj varijanti. Da vidite na što mislim…

I da ne spominjem te kostime… Teški su valjda kao slavonske nošnje. 

Nesma

Sve zajedno, ja sam tamo prisustvovala satovima od nekih sedam učiteljica (neke sam imala samo sat-dva). Kad sam prvi put došla, bilo ih je stvarno puno, barem šest, i držale su razne grupe od početnog do profesionalnog stupnja. Sada, za mog posljednjeg posjeta (valjda je i njih dohvatila kriza), bila je zapravo samo jedna, Nesma. Ravnateljica.
Nesma izgleda kao Snjeguljica: bijela koža, rumena usta, nježno lice i jako duga, super-gusta crna kosa. Pravo ime joj je Julia Salmerón i ona je rođena Španjolka koja se 1991. počela baviti orijentalnim plesom. Da produbi svoje učenje, sredinom devedesetih otišla je u Egipat i ostala tamo pet godina. U tom razdoblju zarađivala je nastupajući u najluksuznijim hotelima Kaira kao solistica s vlastitim pratećim orkestrom. Tko poznaje stanje plesne scene u Egiptu, ili barem one prije petnaest godina, zna da je to bio velik pothvat za „stranu“, ne-arapsku plesačicu, jer joj ples mora biti vrlo autentičan i „bez stranog naglaska“ (onog našeg, kabaretski-zapadnjačkog). Osim toga, postala je i članicom Egipatskog folklornog nacionalnog baleta Reda, kao prva strankinja, ne-Egipćanka u njemu, od njegovog osnutka. Po povratku u Španjolsku, osnovala je školu "Al-Andalus" i otada djeluje kao njegova ravnateljica i jedna od učiteljica. Usto je i dalje članica Redinog ansambla, voditeljica ansambla „Al-Andalus“, međunarodno priznata umjetnica, jedna od certificiranih profesora Nile Grupe festivala, ima vlastitu producentsku kuću čija su izdanja sva usmjerena prema orijentalnoj glazbi i ravnateljica je Raks Madrid festivala. Ukratko, Nesma je legenda!

Naravno, ja toga ničeg nisam bila svjesna kad sam prvi put vidjela tu ženu. Bilo je to na toj predstavi Sueños de Al-Andalus. Tada nisam imala satove s njom, jer je ona držala naprednije tečajeve, a ja se u to vrijeme nisam osjećala osobito napredno. Uglavnom, imala je solo točku, a ja sam je gledala i mislila: Zašto ima tu hrpu odjeće na sebi? Ništa ne vidim. I onda: Pa ona samo nešto cupka i smješka se, ne kužim. U čemu je fora? Gdje su ti shimmiji i ondulacije od kojih zastaje dah? E da… To sam bila ja prije dvije i pol godine – ako nema barem pet bellyrollova po koreografiji, nije to to…

Na sreću, negdje pred kraj tog mog prvog boravka, učiteljica kod koje sam imala satove jednom prilikom nije mogla doći i zamijenila ju je Nesma. Kažem na sreću, jer da nije bilo tog jednog sata s njom, možda se i ne bih vratila.  Ne da je ta druga profa bila loša, ali na njezinim satovima zapravo još nisam vidjela (kako sam si ja zamislila) nešto toliko novo, neobično ili teško, dakle različito od onoga što sam vidjela u Zagrebu (osim arabeski i pas de bourréea, ali to je poglavlje za sebe).
Onda je došao taj jedan Nesmin sat, a umjesto CD-a i kompa, na stolici je sjedio sredovječni Egipćanin s leutom (al-oud). Nesma bi mu rekla nešto na arapskom, a on bi zasvirao i to nam je bila muzika za taj sat. Vježbe uz živu glazbu!
Više nije bila u preraskošnoj halji kostima, pa sam napokon dobila uvid u što to ona zapravo radi dok pleše i od čega se sastoji to cupkanje. A kad ono, vidi ti to! To su zapravo vrlo jasno definirani koraci, ono što na prvu izgleda kao sasvim opušteno ljuljanje, zapravo je krug ili osmica kod kojih se mora paziti na pet stvari, jer inače ne ispadaju isto, a te noge na na kojima stoji pomalo široko za moj ukus, proizvode super-čvrsti shimmy koji ide preko svih mogućih figura.
Uglavnom, sjećam se kako sam bila na tom satu, većinu toga sam krivo radila, a onda sam odjednom pogledala u zrcalo, valjda baš u trenu kad sam stegnula pravi mišić (negdje između pupka i desne prepone pa mi je pokret izašao više-manje kako treba) i ugledala sam sebe, svoje vlastite kukove i trbuh, kako rade „nešto što još nisam vidjela“. Pa sam napokon zaključila da je to stvarno to i da bi se vrijedilo vratiti, barem na Nesmin sat.

Slika gore: detalj Alhambre

Arabeske i ostale radosti 

Doba koreografija 

Moj prvi plesni posjet Madridu (osim tog Nesminog sata) bio je zapravo prilično konfuzan. Došla sam sredinom travnja i na svim su se satovima samo uvježbavale koreografije za završnu školsku predstavu. I sve su koreografije bile skoro gotove, u trajanju po pet minuta i, dakako, prepune arabeski i okreta. Provela sam mjesec dana četiri-pet puta tjedno ubrzano kroteći vlastite noge u pokušajima da se barem ne zabijem u cure oko sebe i da na kraju fraza završim na mjestu i u pozi u kojoj bih trebala, a ako bih usto slučajno i pogodila pravi korak, to je češće bila sretna nuspojava negoli rezultat moje promišljene akcije.
Mislim da su sveukupno bile četiri koreografije, koje sam taman uspjela napola pohvatati, a onda sam morala natrag u Zagreb i nikad ih nigdje nisam otplesala.    Zapamtila sam možda dva-tri nova pokreta iz tog prvog izleta. Najviše me se , vjerojatno, dojmio leutist umjesto CD-a na Nesminom satu. 

Jedan, dva, hop, hop, arabeska, okret, arabeska, arabeska 

Poučena prvim iskustvom, za drugi sam posjet mudro odabrala zimu. Zapravo, trebala je biti kasna jesen, ali je skupljanje financija potrajalo, pa je na kraju ispao siječanj. Tri tjedna. Računala sam da valjda ne mogu početi s koreografijama prije veljače-ožujka, pa bih tako trebala uhvatiti neko suvislije drilanje tehnike. Na sreću, pogodila sam, i taj se zimski posjet pokazao puno korisnijim i plodnijim po moj plesni razvoj (ali samo po plesni, jer siječanj u Madridu nije nešto što bih preporučila dragim ljudima). I odvažila sam se na naprednije tečajeve (uglavnom kod Nesme)! Grupe na tim stupnjevima tu su uočljivo manje od od onih na početnijima, a 90% „cura“ ima preko 50 i 60 godina, pa se, za promjenu, osjećam kao balavica. Manje nas je i ne rade se koreografije, pa se pružaju bolje šanse za drilanje Redine tehnike, mada ja u to vrijeme još ne znam da se to tako zove. U sjećanju mi najviše ostaje ovo – vježbe za kretanje kroz prostor: sve stanemo na jednu stranu dvorane, CD svira neki wahda kibira ili masmoudi, a Nesma pokaže kombinaciju od tri osmice: chasee, okret, tri, četiri, arabeska, okret, okret, osmica, pas de bourée, arabeska, arabeska. Ja se već lagano znojim samo dok je gledam, jer već znam kako će to izgledati u mojoj izvedbi, a ona to radi s takvom lakoćom da iz moje perspektive izgleda kao: jedan, dva, hop, hop, arabeska, okret, tralala! Moja tjeskoba prelazi u zaprepaštenje pomiješano s očajem dok gledam kako spomenute cure od 50 i 60 godina, moje kolegice sa sata, kreću za Nesmom i otprve im uspijeva: jedan-dva-hop-hop-arabeska-okret-tralala! A onda dođe red na mene pa se idila poremeti. ALI, sada mogu sretno reći da sam na kraju ta tri zimska madridska tjedna više-manje uhvatila korak u tim kombinacijama, dva-tri puta možda čak i dosegla tralala nivo! Stvarno, nije prazna fraza, a dokaz su te šarmantne španjolske tete koje možda nisu talentirane profesionalne plesačice, ali godinama idu na tečaj – i ja koja sam to sve ubrzano pokušavala tri tjedna, gotovo svakodnevno: stvar je u praksi.
Taj put su u Al-Andalusu bile i radionice Khaleda Mahmouda (znate, Egipćanin, jedan od učitelja iz Nile Group). Njih si, na koncu, nisam uspjela priuštiti, ali sam otišla na show. To je bilo prvi put da sam vidjela neku egipatsku zvijezdu uživo. G. Khaled navodno sam za sebe kaže da je prije svega kabaretski plesač (jer bi šljokičasti spandex kostim valjda mogao zavarati). Uglavnom, pogledala sam njegove vrtoglave shimmy-je i izolacije, a onda sam poželjela otići kući plakati u jastuk (znate taj osjećaj). Ipak sam se suzdržala i pogledala cijeli show, pa su me utješili ostali nastupi, plesačica iz raznih krajeva Španjolske. One sve dugo plešu i stvarno su solidne, ali Khaledu su većinom ipak tek negdje do kuka.

Slika gore: Ivana (četvrta s lijeva) sa plesnim kolegicama u školi Al-Andalus u Madridu, 2009. godine

Sutradan, na satu, sve se u detalje iskomentiralo s Nesmom i curama (to je isto kao i doma). Vidim da Nesmi nekako ne leži taj način plesanja od kojeg ti se zavrti, sa sto trideset izolacija u minuti. "Ne morate raditi puno pokreta u malo vremena" – rekla je jednom. "Ako ne zna što će sljedeće, plesačica može i samo skakutati po pozornici, tralala, glavno da uživa u tome i da joj se to vidi na držanju i osmijehu. A onda kad se „zbroji“ i osjeti da je sigurna, napravi osmicu, ili što god."

Eto, možete se složiti, a i ne morate. Ali to je rekla žena koja je imala preko 3 i pol tisuće nastupa u Kairu. 

Svi slojevi Orijenta 

Treći posjet, ovaj "najsvježiji", bio je najbolje isplaniran. Listopad – početak tečajske godine i prilika da izbjegnem koreografije, a opet da bude lijepo vrijeme pa da i boravak izvan plesne dvorane bude ugodan. A listopad u Madridu je prekrasan – tu varijantu bih preporučila.
"A que milagro?!", rekla je Tere kad je ugledala moju evo mene opet facu na vratima. Tere je tajnica u školi. Brine se za praktičnu administraciju: ugovaranje satova s učenicama i za prodaju điđa (predsoblje Al-Andalusa je zapravo bellydance dućan sa svim potrepštinama, od CD-a i knjiga do profesionalnih kostima za nastupe i raznih krpica za vježbanje, a sve je direktno iz Kaira; nema bofl robe (pa su i cijene takve)).   Uglavnom, Tere po cijeli dan pušta profinjenu muziku s Nesminih CD-a i napamet zna sve trake, gledala je sve predstave ansambla i razumije se u egipatske folklorne stilove i ritmove, ali sama ne pleše. Kaže da su već tri puta pokušali, ali nisu uspjeli uskladiti njezine poslovne obveze s odlascima na satove.

Baš sam bila sretna kad sam tako treći put došla i vidjela da je sve identično kao i prije: zvono na vratima, mirisi sa štapića koji se zavlače u nosnice kad uđeš, izuvanje na ulazu, Tere među điđama, zvukovi orijentalnog orkestra, garderoba s drvenim klupama i velikim orijentalnim kožnim jastucima za sjedenje, presvučenima nekom pikavom vunom… Pa dvije velike dvorane s ogledalima, odijeljene teškim zastorom koji je toliko debeo da sasvim izolira zvuk iz jedne i druge, a po potrebi se može i razmaknuti. I naravno, zidovi ukrašeni uokvirenim fotografijama s predstava ansambla i s Nesminih nastupa iz njenog kairskog razdoblja, te plakatima s mladom Faridom Fahmy i, osobito, s Mahmoudom Redom (koji je, usput budi rečeno, u mladosti bio vrlo zgodan momak). U garderobi je uokviren i jedan noviji intervju s njim, čiji naslov dreči u oči svakome tko uđe: Orijentalni ples je kultura, ne samo miganje trbuhom! I dakako, ekipa. Cure od prošle godine su još uvijek tu. Ostavljaju kod kuće djecu i unuke i dolaze na ples. Oblače slojeve i slojeve điđa, namještaju si srebrne i zlatne plesne cipele, razgovaraju o tome gdje su što kupile… 

Inače, dress code tamo je poglavlje za sebe. Osim toga što su u prosjeku sve obuvene u profesionalne plesne cipele, s petom ili bez nje, iz meni nepoznatog razloga sve imaju tonu slojeva na sebi. I dugi rukavi, duge nogavice, duge suknje i uvijek, UVIJEK bodiji: goli trbuh je rijetkost, a gola ramena su u prosjeku potpuna nepoznanica. Vjerojatno je glavni krivac to predsoblje koji obiluje svim tim zgodnim poliesterskim i čipkastim plesnim artiklima. Rekla bih da možda i njihova dob igra ulogu (kao što rekoh, na naprednijim stupnjevima su većinom sve ozbiljne dame), da nisam vidjela i nekoliko mlađih, također pokrivenih do zuba. Prokomentirala sam taj fenomen s Tere i ona je rekla da se valjda sve nakon nekog vremena počnu povoditi za Nesmom i poberu njezin stil odijevanja. Ja sam se držala svojeg hrvatskog stylinga, pa sam u nekoliko navrata čak osjetila ubod nelagode i laganog stida kad bih u ogledalu između pet bodija i bolera ugledala svoj goli trbuh i ruke. Zamislite, na satu trbušnog!

Slika gore: predvorje škole Al-Andalus u Madridu

Shimmy, shimmy, shimmy!!! I arabeska 

Na početku ovog odlomka, moram nešto priznati. Meni shimmiji ne idu. Ne baš u smislu da ih ne mogu izvesti, već u smislu da nikad ne znam hoću li ga izvesti, kao što sportaš zapravo ne zna hoće li skočiti dovoljno visoko ili trčati dovoljno brzo. Ne mogu ih kontrolirati. Najlakše izvedem onaj najsitniji, vibracijski. Oni veći mi ponekad uspiju, ali uglavnom se svi ti mišići koji bi se trebali tresti jednostavno – ukoče. Protiv moje volje. I ponekad mi uspije isprve, ali najčešće mi treba neko vrijeme uhodavanja da „uđem“ u shimmy. Idealno za trbušnu plesačicu, znam…
Dakle, kod Nesme nema „egipatskog popa“, ni u kakvom obliku. Nema Nancy Ajram, Amr Diaba i sličnih. Čak ni na početnim stupnjevima. Isključivo fine orijentalne melodije, klasične i novokomponirane, eventualno s daškom flamenka, u orkestralnim aranžmanima, najčešće samo instrumentalne, s raznolikim repertoarom ritmova. A Nesma puno polaže na poznavanje ritmova. Tokom sata tu i tamo zastane (ako detaljnije objašnjava neku kombinaciju), pojača glazbu i kaže: "To je masmoudi, čujete ta tri dum-a? Zato ćemo ovako…". A masmoudi ima dvije varijante, sogayaru i kibir. Pa imamo i malfuf i maksoum, također s nekoliko varijanti. Pa wahdu, pa beledi, pa ne znam što sve ne, a Nesma to sve ima u malom prstu i samo ubacuje u obašnjavanje dum dum taka taka, a ja sve pamtim samo toliko koliko traje pjesma. Ionako će me Nesma ispraviti ako ispadnem iz ritma – to se, imam osjećaj, događa sve češće. (I usput budi rečeno, imala sam jako visoko mišljenje o svojoj ritmičnosti dok nisam došla tamo.)
Svi ti ritmovi dolaze iz folklora, a razumijevanje folklornih ritmova je sasvim zasebna grana orijentalnog plesa. Ali kada ih poznaješ i razumiješ, puno lakše svladavaš razne obrasce koraka koje učiš. Od studenog, Nesma drži tečaj koji se bavi samo time. Ja nažalost moram doma za Zagreb.
U ovoj rundi, Nesma me čak nekako uočila. Laskam si da to nije samo zato jer sam najmlađa i najrazgolićenija – nisam valjda badava koliko-toliko ukrotila arabeske i ostalo! Super, učiteljica misli da imam potencijala!!! No međutim, to veselje u praksi izgleda ovako: Nesma pokazuje neki novi pokret koji sam ja slučajno svladala još nekad prije pa ga sada važno radim pored teta koje se prvi put susreću s njim. A onda mi Nesma kaže: "!" I tu prestaje svo moje zadovoljstvo samom sobom.
Znojenje se pojačava, a grčevi čekaju u zasjedi dok na jedvite jade „slojujem“ siroti, sitni i živčano neujednačeni shimmy preko taksima. Da sreća bude veća, to je tek početak, jer za svaku novu kombinaciju koju Nesma smisli, meni otada dolazi uputa: Sa shimmijem! I ljudi moji, izgleda da shimmy ide na sve. Ako ste mislili da ga je na neke pokrete nemoguće staviti; e pa nije! Stvar je samo u tome da vi to ne možete izvesti, a negdje sigurno postoj neka briljantna, ili samo malo briljantnija plesačica koja može. Žalim slučaj, to je okrutna istina i ja sam je udarnički spoznala na svojoj koži ovog listopada u Madridu.
Jednom prilikom čak sam rekla Nesmi: Meni je shimmy oduvijek jako slab. A ona će na to: Nema veze, meni isto! I što da joj odgovorim? Ženi koja shimma k'o zvijer? Ma super!

Da me ne bi mučio samo shimmy, tu je i Blanca. Druga učiteljica iz Al-Andalusa. Prošle godine sam imala neka dva sata kod nje i potpuno sam se oduševila pa sam ovaj put, osim Nesminih, uzela i njezin tečaj.
Blanca je vanserijska žena. Ima nešto više od četrdeset, ima muža i dvije male kćeri, inače je direktorica nekakvog udruženja tvrtki, ali njezina je ljubav ples. U mladosti je plesala svašta, a najviše flamenko, što joj se još uvijek jako vidi u pokretima. Orijentalni je učila od Nesme pa je postala dio Al-Andalusa.
Blanca pleše spektakularno. Čovjek bi je mogao gledati satima. Pršti dušom i energijom. Učenice je obožavaju. Cijelom materijom vlada superiorno kao i Nesma, ali zbog svog drugog posla ne voli se javno isticati plesom. Nema je na Youtubeu. Kad sam je zamolila da je snimim dok pleše, da pokažem kod kuće, morala sam obećati da to neću staviti nigdje na net. Ples joj je isključivo privatna ljubav.
I uglavnom, osim standardnih arabeski, okreta, shimmy-ja i beledi kombinacija, Blanca jako voli i khaligi i marokanski folklor. I tu khaligi ne znači  samo „ono mahanje glavom“, nego sitni cupkajući korak na sinkopirani ritam, dok gore dodaješ neke sitne pokrete kukovima, rukama ili glavom. Marokanski plesovi isto tako. To sitno „cupkanje“ je točno definiran korak koji meni nenavikloj predstavlja prevelik zalogaj, i u prosjeku se nakon dvije-tri osmice i ja i ostale tete spletemo o svoje noge, dok Blanca samo nastavlja bez ikakvih poteškoća, kao da se rodila i odrasla u Marakešu!
I dakako, da se užitak zaokruži, dođe red na shimmy! Preko ove i one osmice, preko dizanja kuka, preko ne znam čega i onda Blanca u jednom trenu kaže: Ivana, shimmy!!! A ja? Pa radim ga!!! E da…

I zadnja anegdota u shimmy-poglavlju: Nesma je prije dvije-tri godine pokrenula dvogodišnji program profesionalnog obrazovanja za certificiranje učiteljica orijentalnog  plesa, pa u sklopu toga ima skupinu učitelja, većinom iz Egipta, koji dolaze vikendima držati radionice. Jedan od njih tako je i Khaled Mahmoud na kojega sam ono prošli put naletjela, a ovaj put je dolazio Mohamed Kazafy. Također iz Nile Group, a bio je i u Redinom ansamblu. I ja sam si ovaj put odlučila priuštiti radionicu, nakon što mi je Nesma rekla: Trebala bi ići i kod drugih učitelja. Evo, idi sad na Kazafyja. Bile su četiri radionice, a moj novčanik je uspio podnijeti jednu. Cijene su vrtoglave.
Drum solo, dva i pol sata, koreografija. Osobno ne volim radionice s koreografijom jer mi je užasno naporno u par sati odjednom pamtiti koreografiju od pet minuta koju bi na nekom tečaju inače učili laganini tjednima, a i već znam da je nikad nigdje neću otplesati. Ali u Madridu sam, došla sam zbog plesa, moja maestra mi je nešto osobno preporučila i bome idem! Pa sam se psihofizički pripremila na dva i pol sata napora i pristupila tome kao jačanju svog plesačkog identiteta.
Radionice nisu bile u školi, nego u nekom velikom madridskom plesnom centru, s velikim, svijetlim dvoranama. Bilo je dosta cura, iz raznih krajeva Španjolske. Ipak, bez problema se prepoznaje ekipa iz Al-Andalusa – one pod beskrajnim slojevima trikoa i čipke, pokrivene od vrata do pete. Od svih, poznajem samo Blancu.
A onda je ušetao učitelj i u sekundi mi je, neočekivano, sasvim izvjetrilo iz glave kako će sljedeća dva i pol sata biti naporna. Naime, Kazafy je uživo vrlo zgodan. I prilično je ozbiljan dok objašnjava (bar je tako bilo taj put), nema nikakvih pošalica niti slikovitih dočaravanja: sve je objašnjeno vrlo precizno, matematički i organizirano. Unatoč tome, svih nas dvadeset u dvorani smatra da je učitelj baš simpatičan. Kad god sam otpleše neku sekvencu, pobere pljesak. Istina, to pljeskanje već postane malo komično, ali stvarno ti se vilica padne na pod kad na dva metra od sebe vidiš profesionalnog plesača tog kalibra.
Uglavnom, koreografija je počela istog trena, nikakvo zagrijavanje, JADNI MOJI NA ZAPADU ODGOJENI MIŠIĆI!!! Nikako da usvojim to da bih se sama trebala rastegnuti kad sam u nepoznatoj sredini.
Bila je jako razigrana koreografija, drum solo za velike pozornice, što u prijevodu znači: arabeska, okret, shimmy, arabeska, shimmy, shimmy, okret, okret, itd. Pa shimmy na arabesku, shimmy na taksim, ¾ shimmy, shimmy ramenima, arabeska, arabeska, shimmy na osmicu, shimmy, shimmy, shimmy!!! Shvatili ste. Nema previše lockova.

No, od silne koncentracije i nastojanja da izvedem sve arabeske, hip dropove, okrete, shimmy-je i prebacivanja težine, od pažnje da se ne sudaram (previše) s curama oko sebe, da se ne ističem previše po nespretnosti (jer su sve one naviknutije na te figure od mene); i od neprekidnog blejanja u maestrove kukove; odjednom sam shvatila da ja čak izvodim te shimmy-je! Na arabesku, na taksim, na hip drop, na ne znam što. To je valjda bilo nešto kao šok-terapija – nije bilo vremena za pokušavanje i neuspijevanje, jednostavno ga se moralo izvesti. Juuuhu! (Jasno, sada, kad sam već tri – četiri tjedna doma, to postignuće mi opet djeluje maglovito.)

Dakako, koreografije se više ne sjećam. Muziku nisam uspjela nabaviti. Snimila sam druge cure kako plešu, ali kako je maestro samo malo plesao s njima, nije to to.
I na koncu mi je bilo žao što nisam uzela još jednu radionicu. Što je osamdeset eura i dva sata znoja i napora za koreografiju koju neću ni zapamtiti, kad je to Kazafy? Ništa, vjerujte.

Slika lijevo: plesačica u jednoj madridskoj čajani

Istok je istočno

"Arapske plesačice ne plešu kao zapadne. Nije bitno da sve bude savršeno, proračunato zamišljeno i kontrolirano izvedeno. To što se pleše na Zapadu može biti lijepo, može biti trbušni ples, ali nije arapski ples. A mi ovdje plešemo arapski." To je rekla Dalila, još jedna šarmantna plesačica iz Al-Andalusa, koja je mijenjala Nesmu na nekim satovima. Ona je inače diplomirala arabistiku, a specijalnost joj je flamenco-árabe, zbog čega stalno putuje i drži radionice. Pravo ime joj je Elvira, ali kaže da ga Arapi nisu mogli izgovoriti pa su je prozvali Dalila. "Stvar je u stavu. Nema veze ako ti osmica ne ispadne bogznakako, samo dok se držiš kao kraljica, dok si sva uživljena u svoj ples i dok izgledaš kao da ti je super", rekla je.

I opet, možete se složiti, a i ne morate. Osobno volim da mi osmica ili što god dobro ispadne. Volim si „proračunati“ neke pokrete. Ipak imam pedantnu europsku krv. A i ta nonšalantnost o kojoj oni govore ipak nije sveprisutna. Da, zagrijavanje za sat i je minimalno, a rastezanje na kraju gotovo nepostojeće. I da: i Nesma i Blanca na momente imaju nešto od one pedagogije: ne objašnjavam previše pa me pokušaj loviti dok plešem. Ali zato i jedna i druga ispravljaju baš svaki detalj, do nevjerojatnih sitnica. Čak i kad sasvim dobro izvedeš turu arabeski-okreta, znaš da ćeš odmah čuti popis od barem tri stavke na koje još treba pripaziti. Čak i kad savršeno izvedeš neku kombinaciju: Dobro, ali stani na puno stopalo, jer hoćemo folkornu varijantu, ne orijentalnu. Ali dlanove stavi ovako, što zapravo nije folklorno, ali radimo po Redi. I pogled za rukom! I tako dalje. Vrlo su detaljne i sistematične u postizanju nonšalantnog dojma.

Ali istina je da njihov ples izgleda drugačije. Meni, naviknutoj na Rachel Brice, Didem, Saidu i slično, to je sve na prvi pogled izgledalo pomalo sirovo, banalno i nedovoljno spektakularno, priznajem. Ali to je bio samo taj prvi pogled. Jer čim se zapadno oko preprogramira, taj dojam sirovosti se naglo raspline i odjednom ugledaš neočekivanu koordinaciju, tihu i očaravajuću eleganciju, gotovo opipljiv stav i beskrajnu životnu energiju koja struji kroz pokrete tih žena. Apsolutno spektakularno.     

I na kraju… 

Od svih silnih điđa u predsoblju, ova put sam izabrala samo dva CD-a. Jer htjela bih glazbu sa satova, a ta je većinom s albuma koje Nesma producira, a ti pak imaju tako briljantnu zaštitu da ih se ne može skinuti s neta! Pa sam bila prisiljena uložiti u glazbenu industriju. Mjerkala sam i neku knjigu koju su mi nahavalile Blanca i Tere, s biografijama Samie Gamal, Tahie Carioce i sl, ali sam od nje ipak odustala. Već je puno love bilo otišlo na Kazafyja, CD-e, zlatne balerinke i tonu zveckalica u raznim bojama za koje sam se cjenkala s gazdom arapskog dućana.

Inače, Madrid – zbog velike imigracije posljednjih godina – ima puno baš arapskih dućana, istih kao na nekom bazaru u Egiptu ili Maroku – s puno kože, shisha, drangulija i artikala za trbušni, od običnih zveckalica do štapova, činelica i beledi haljina. Puno je i arapskih (većinom marokanskih) restorana i čajana u jednom. Oni u centru su više turistički, oni po kvartovima više za lokalce, kako to obično biva. Samo treba znati gdje treba ići. Čari velikog grada…

I kad se vraćaš?, pitala je Blanca dok sam se pozdravljala s njom. Bila sam malo snuždena, jer stvarno ne znam odgovor. Evo, u siječnju je Yousry Shariff. Taman možeš doći na njega, rekla je Tere. Malo precjenjuju moje hrvatske financije. Yousry će morati pričekati. 

Sad mi treba vremena da vidim koliko sam zaboravila, a koliko usvojila od “arapskog plesa“. Prilično sam sigurna da nikad neću sasvim usvojiti taj stil, ali to mi nije ni važno. Samo želim moći tako plesati, ali plešem po svom osjećaju. Sa više ili manje „stranog naglaska“, to mi nije važno. 

Napisala: Ivana Turčin, 24. studenog 2011.
Fotografije: privatni album