Upoznajmo najpoznatije tribal fusion plesačice Nizozemske koje nastupaju diljem Europe i SAD-a pod zajedničkim imenom The Uzumé. Djevojke su to koje koketiraju sa različitim stilizacijama tribal fusiona i svojom izvedbom ostavljaju nas bez daha! Danas ćemo upoznati Tjardu Van Stratten i Renate Bakker. Ukoliko se 'palite' na nagrade, ove djevojke su osvojile jednu pod nazivom „Best Dance Company“, ali to im nije jedina! Godine 2008. Tjarda je bila nominirana za naslov Most Promising Upcoming Choreographer with Exquisite Skills. Ukoliko ste pobornik kvalitetnog plesnog izražaja, ove dvije plesne umjetnice dolaze u Split ovog kolovoza sa zadatkom da vas u sklopu Split Tribal Festa obore s nogu. Tjarda je to već dva puta učinila dolazeći u Varaždin (hvala. Lidija!), a Renate sa sprema to tek učiniti od 23. do 26. kolovoza u Gradu pod Marjanom!


Orijentalni-ples.com: Poštovane dame, ovo je peta godina kako skupina The Uzumé postoji na tribal fusion sceni. „Dramatično“, „moćno“, „ljupko“ neki su od epiteta koji opisuju vašu umjetnost. Što su – po vašem mišljenju – The Uzumé donijele na scenu trbušnog plesa što je baš „vaše“, svojstveno samo vašem radu?

Tjarda: Ne volim nešto nazivati posebno „našim“ iako The Uzumé doista imaju svoj način prezentiranja plesa/pokreta. Pokreti su i prije postojali, radi se samo o načinu kako su ukalupljeni u ples od strane koreografa i, naravno, interpretirani od plesača koji te pokrete izvode. Važan je cjelokupan „paket“: ekspresija, duša… Više bih voljela da naša publika kaže što The Uzumé predstavljaju njima. Ja samo stvaram i nadam se da će ljudi u tome uživati. To dolazi „iznutra“ i teško je opisivo riječima. J 

Orijentalni-ples.com:  Možda je suvišno pitanje da li je suradnja kroz timski rad pravi način stvaranja za vas, jer – sudeći prema rezultatuma – slažete se odlično. Opišite nam malo kako funkcionirate iza scene.

Tjarda: Naravno da je ova informacija povjerljiva!! Iza nas je nekoliko godina kroz koje smo naučile koji je način funkcioniranja za nas najbolji. To se mijenjalo i mijenjat će se i dalje, baš kao što se i svi mi konstantno mijenjamo. Kao u svakom biznisu ili tvrtci, moraju postojati neka pravila kako bismo svi ostali motivirani i sretni. Sve dok su pojedinci voljni ostati otvoreni i željni tragati za rješenjima za kvalitetniji zajednički rad, postoji šansa za uspjeh.

Orijentalni-ples.com: The Uzumé su prezentirane kao plesni projekt alternativnog stila, sa jedinstvenim pristupom trbušnom plesu. Voljeli bismo znati nešto više o vama, vašim motivima i ciljevima. Kakav je osjećaj biti na svjetskoj tribal fusion sceni?   

Tjarda: Osobno sam na tribal fusion scenu pristupila iz drugog ugla od onog kabaretskog ili ATS stila trbušnog plesa. Moj put proizlazi iz rada sa mojom mentoricom koja se zove Elena Lentini, čiji je tradicionalni stil orijentalnog plesa dosta pod utjecajem flamenka, mimike, suvremenog plesa i ostalih umjetničkih formi. Uzimala sam satove i ostalih plesova. U početku mog rada sa The Uzumé, “moj“ fusion nije se zvao tribal fusion, jer nisam znala mnogo o toj plesnoj formi (dotada sam bila samo na jednoj radionici ATS stila i pogledala DVD od Rachel Brice). Nakon nekog vremena, naziv plesnog stila koji smo kao grupa plesale postao je zbunjujuć za našu publiku i za nas same, pa sam ga promijenila u „Tribal Fusion Bellydance“ i od tog trenutka postale smo prepoznatljive kao grupa sa jedinstvenim pogledima ka tribal fusionu. Jako sam sretna da je tribal fusion scena tako otvorena za mnoge vrste ove plesne forme i veselim se onome što će, u budućnosti, evoluiranje ove discipline donijeti svima nama J . 

Orijentalni-ples.com: Već si se djelomično dotakla onoga što je naše sljedeće pitanje, ali možemo biti malo više specifični: čini se da je miješanje stilova nešto što vam ide fantastično i što vas razlikuje od ostalih plesača i skupina. Koje stilove najradije kombinirate sa tribal fusionom?  

Tjarda: Najdraži su mi suvremeni ples, flamenko i tango, ali školovala sam se i na području plesne ekspresije, pa stoga puno mojih pokreta dolazi „iznutra“, pa mi je nemoguće reći koji stil je dominantan. Naš stil je već kombinacija, fusion, ali ova tri stila su možda najprepoznatljivija. Ali, kao što sam već rekla, publika možda može reći najbolje.

Orijentalni-ples.com: Vaš je raspored popunjen mjesecima unaprijed vašim gostovanjima u Nizozemskoj i u inozemstvu. Nastupale ste i podučavale na festivalima orijentalnih plesova Raqs Britannia, Spirit of the Tribes 10, Raqs Congress, Sirocco, Tribal Umrah, BellyFusions itd. Prema tvom iskustvu, Tjarda, što plesne festivale čini zanimljivijima od „običnih“ workshop weekenda?

Tjarda: Svaki festival ima vlastitu „osobnost“ i viziju, pa je posjet svakome jedinstven. Lijepo je imati priliku upoznati plesače iz cijeloga svijeta, pojedince sa vlastitim mišljenjima i viđenjima. Još je bolje stjecati nove prijatelje! Tribal zajednica je prekrasna zajednica! 

Orijentalni-ples.com: Koja je, po tvom mišljenju, najveća vrijednost  onih plesača koji žele napredovati?

Tjarda: Svijesnost o sebi i želja za neprestanim učenjem novih stvari i produbljavanjem već stečenih vještina. Dodala bih i pronalaženje unutarnjeg vodstva i plesanje “iznutra prema van“, a ne obrnuto. 

Orijentalni-ples.com: Imaš li neki svoj omiljeni festival trbušnog plesa? Nadamo se da će ti naš Split Tribal Fest biti među favoritima!

Tjarda: Vidjet ćemo da li će se Split Tribal Fest ugurati na moju listu . Svi festivali organizirani brižno i s ljubavlju moji su omiljeni. Kao što sam već rekla, sve dok nešto činimo iz srca, bit će to magičo iskustvo!  
 
Orijentalni-ples.com: Počašćeni smo što su The Uzumé posebne gošće na premijernom festivalu Split Tribal Fest 2010. Dva puta si već bila u Varaždinu i oduševila ovdašnje plesačice, i one iz okolnih zemalja. Reci na  nešto o tri nove radionice koje ćete podučavati na Split Tribal Festu.  

Tjarda: Ideja za seriju radionica proizašla je iz koncepta građenja kuće. Počinje se „na dnu“ pripremom i polaganjem temelja, zatim „građenje“ kroz učenje kombinacija koje obavezno počivaju na tim „temeljima“. Kada to savladamo, kuću možemo „preokrenuti“ i ukrasiti kako god želimo; možemo ju učiniti jedinstvenom, dodati vlastiti potpis!:)

Radionica Footings & Foundations
Građenje od dna do vrha uz generalni pristup plesnom pokretu. Čvrsta kombinacija različitih stilova koja će učiniti da vaši plesni elementi budu čvršći.

Radionica The Uzumé Residence

Uđite i kušajte jedinstveni Uzumé-okus; gradite na njemu svoje elemente koristeči se temeljima stečenim na prvoj radionici.

Radionica Reconstruct-Us

Razrušite i ponovo složite kombinacije! Učinite ih svojima. Ova radionica usredotočit će se na umjetnost personaliziranja kombinacija. 

 
Orijentalni-ples.com: Kakav rezultat polaznici vaših radionica mogu očekivati? Da li je to možda nova koreografija, inspiracija za samostalni rad ili nešto treće?

Tjarda: Polaznici dobiju dobar trening, nove poglede, zabavne korake i kombinacije, jedinstveni Uzumé-flavour, detalje, pronalaženje vlastite kreativnosti…stoga dođite i plešite sa nama! 
 
Orijentalni-ples.com: Jako sam znatiželjna – tko su tvoji idoli u plesnom svijetu? Da li si imala priliku plesati s njima, učiti od njih?

Tjarda: U svijetu trbušnog plesa, to su: Elena Lentini, Amy Sigil of UNMATA, Mira Betz, Zafira Dance Company, Bozenka i još mnogi drugi J. Da, imala sam priliku učiti od svih njih. Zapravo sam povremena članica UNMATA grupe, pa s vremena na vrijeme nastupam s njima u Europi ili SAD-u. Svake godine putujem u Ameriku na najmanje mjesec dana kako bih se dodatno izučavala, najčešće uz mentoricu Amy Sigil. Tijekom 2008. provela sam odjednom šest mjeseci u Americi, uz stipendiju nizozemske vlade koju sam dobila kako bih se usavršavala u trbušnom plesu sa svojim najdražim učiteljima. Imam i izvrsnu učiteljicu suvremenog plesa koja me također povremeno trenira i koja je moja velika inspiracija. 

Orijentalni-ples.com: Istovremeno si i ti uzor mnogim plesačicama trbušnog plesa. Laskavo, zar ne?

Tjarda: Da, to mi jako laska i tjera me da se često crvenim. Čast je znati da toliko ljudi cijeni moj rad.  

Orijentalni-ples.com: Osim što su The Uzumé skupina koja se bavi isključivo plesom, čini se da imate uspjeha i u drugim projektima. Posebno je značajan vaš istup u teatar sa predstavom “Worlddance Con Fusion. Koja je tajna vašeg uspjeha? Dobri geni, zapis u zvijezdama ili predan rad i zatim još rada?

Tjarda: Čini mi se da je zapisano u zvijezdama i da je potrebno puno rada… nema tajne.
 
Orijentalni-ples.com: Hvala Tjardi i Renate za vrijeme koje su izdvojile za ovaj intervju. Za kraj, imate li neku poruku za vaše fanove?

Tjarda: Vidimo se na Split Tribal Festu kako bismo zajednički učili, stvarali i plesali! Jedva čekam da vas upoznam ili da vas sretnem ponovo! Učinimo zajedničkim snagama ovaj događaj nezaboravnim!

razgovor pripremila: Tajna Podbrežnjak

20. srpnja 2010.

prijevod i obrada: Dunja za orijentalni-ples.com

fotografije: privatan album The Uzumé

 

Ova djevojka jednostavno si ne može pomoći – gdje god je glazba, tu je i Paola, koja se kreće u ritmu i inspirira sve oko sebe, šireći radost i ljepotu plesa!

Kao rođenoj Makedonki, prvi oblik plesa u životu bilo joj je tradicionalno kolo. Ona i njene sestre znale su provesti čitave noći plešući na balkanske, turske, grčke ritmove , ili i one zemalja Levanta. Otplesale su tako ravno u slavensku zajednicu grada Chicaga, kamo su se u kasnom djetinjstvu preselile s roditeljima.

Paola je na svoj prvi sat orijentalnog plesa došla kao djevojka, 1993. godine, a ostalo je povijest! Sudbina ju je 1996. godine odvela u Brazil, gdje je još više od pet godina trenirala uz brazilske raqs sharki učitelje.

Krajem 2003., Paola se stacionirala u Kuala Lumpuru, u Maleziji i otvorila Yalla Bina! školu orijentalnog plesa – koja sada posluje na novoj lokaciji, u gradu Ampangu. Paola nastavlja podučavati i nastupati u cijelom svijetu – i pritom se ludo zabavlja!

Paola dolazi u Hrvatsku u kolovozu 2010. godine, gdje će biti gostujuća učiteljica -plesačica na festivalu Split Tribal Fest 2010 u Splitu, sa tri radionice gypsy-balkan fusion stila i nastupom na Peristilu!

Već je jednom posjetila Hrvatsku, u jesen 2009. godine, kada ju je Zagrepčanka Marta Marenčić pozvala da održi radionice u Zagrebu, nakon što su se upoznale u Kairu, kada je Paola našoj Marti vodila Teachers Training za učiteljicu egipatskog stila trbušnog plesa, u školi slavne Keti Sharif.

Paola is an excellent and inspiring teacher – organized and clear in her explanations and instruction and,  moreover, she is a truly talented and exciting performer. – - Morocco

Orijentalni-ples.com: Započet ću ovaj intervju vjerojatno najčešćim pitanjem koje se postavlja umjetnicima: kako je sve počelo, tj. kada si napravila prvi plesni korak u životu?

Paola: Ne sjećam se vremena kada nisam plesala – kako smo bili imigranti u SAD iz područja bivše Jugoslavije, moji su se roditelji trudili održavati bliske odnose sa članovima balkanske i slavenske zajednice u Chicagu. Stoga smo oduvijek išli na "igranki", bez obzira bile one srpske, bugarske, grčke, makedonske, hrvatske…

Orijentalni-ples.com: Kada si spoznala da je ples tvoj životni poziv?

Paola: Bio je to poziv kojem sam se dugo odupirala i dugo vremena je prošlo prije nego li sam ga prihvatila. Profesionalna plesačica postala sam sasvim slučajno. Radila sam kao profesorica književnosti i filozofije u Američkoj školi u Sao Paulu (Brazil), a ples je bio moj hobi koji sam strastveno voljela. Sanjala sam o tome da mu se u potpunosti posvetim, profesionalno. Tada, kako je Sudbina htjela, moj suprug i ja pozvani smo da postanemo profesori na Internacionalnoj školi u Kuala Lumpuru (Malezija), međutim, on je dobio posao, a ja nisam. Imala sam svo vrijeme ovoga svijeta, stoga sam odlučila da energiju usmjerim na ples. Moj izbor i put prema tom mom cilju odjednom su mi postali savršeno jasni. Život mi je otvorio točno ona vrata koja sam željela i ja sam prihvatila tu priliku!

Orijentalni-ples.com: Rođena si u Makedoniji, ali si odrasla u Chicagu. Makedonija je poznata posvojoj bogatoj kulturi tradiocionalnih plesova i glazbe, te po romskim glazbenicima. Sjećaš li se svoga djetinjstva u Makedoniji i lokalne tradicije?

Paola: Čak i kao dijete bila sam jako znatiželjna po pitanju makedonske kulture i tradicije. Zanimali su me svi aspekti: povijest, kuhinja, glazba, ples, ručni rad i običaji… Bilo mi je jedanaest godina jednog ljeta kada sam inzistirala da me babita nauči presti vunu i kačkati. Uvijek sam pomagala pri pripremi ajvara ili oko vezanja duhana, naučila sam borbenu pjesmu Partizanci, te satima slušala djedove priče. Moje sestre i ja neprestano smo plesale na vjenčanjima i igrankima.Kada sam 2007. godine ponovo posjetila svoju rodnu Makedoniju kako bih završila istraživački projekt i napravila svoj dokumentarac o romskoj glazbi  sa područja Maleševo (isječke cjelokupnog dokumentarca Raq' In the Roots with Malesh-Roma donosimo malo niže u ovom intervjuu, op. ur.) , iznenadilo me što sam dio povijesti naučila i od samih muzičara. Oduvjek sam znala da je obitelj mog djeda bila jako bliska sa Romima, ali do tada nisam znala koliko im je on – Vangel Betinski – osobno pomagao. Romski starješine, kao što je Milov otac (u dokumentarcu je objašnjeno tko je Milo, op.ur.), sa suzama u očima pričali su mi kako su njihove obitelji bile bliske s mojim djedom. Danas se na svaku obljetnicu djedove smrti okupljaju na njegovom grobu i sviraju djedove najdraže pjesme! Ali ono što je doista bilo dirljivo jest način na koji su prihvatili MENE i podučili me svemu što sam željela znati za svoj dokumentarac. Svakoga ljeta kada odem tamo naučim toliko novoga o Makedoniji! Ne mogu više niti zamisliti da ne otputujem tamo jednom godišnje.

Orijentalni-ples.com: Jako mi se sviđa ovaj citat sa tvoje web stranice: "My own life path and dance path are one: Moving across cultures and languages". Još mi se više sviđa nastavak, ali izazivam čitatelje da ga sami pronađu. Reci nam nešto o svojoj osobnoj povezanosti sa plesnim stilovima koje plešeš – kao što su orijentalni ples, Balkan, Lyrical – i geografskim mjestima na koje te život poveo.

Paola: Za mene je ples metafora Života. Život ima svoje ritmove, baš kao i Ples. Stvari ponekad idu boljim tokom, ponekad idu nizbrdo; idu prema nama ili ih gubimo iz vida… Moramo plesati sa silama Života, sa svime što nam on donosi, lebdeći uz ritam Univerzuma, kojega smo svi dio. A za mene to znači uz mijenjanje okoline i kultura. Izabrala sam život putujuće učiteljice, a moje su mi multilingvističke vještine (Paola govori pet jezika, op.ur.) pomogle da uplovim u različite kulture. Ipak, povukla bih ovdje još jednu paralelu: PLES je JEZIK također. Pokreti, baš kao i geste, su riječi. Upotrebljavamo ih uz ritam, uz neku namjeru, pa tako govorimo kroz naš Ples. Stvaramo poeziju u pokretu. Stoga za mene dobro proživljeni život predstavlja onaj kroz koji smo dobro plesali – poetičan u namjeri i obliku. S obzirom da puno putujem, susrećem se sa raznim stavovima, različitim ritmovima i različitim stvarnostima kojima se neprestano moram prilagođavati. MORAM plesati sa svijetom, u suprotnom, ne bih mogla kroz njega!

Orijentalni-ples.com: Podučavaš poseban plesni stil kako metode Isidore Duncan (koja se smatra 'majkom suvremenog plesa', op.ur.) mogu implementirati u orijentalni ples. Ovo je tvoj autorski koncept, stoga me zanima kako Isidora utječe na tvoj rad i što njene metode mogu donijeti orijentalnom plesu?

Paola: Ne postoji niti jedna vrsta plesa koju Duncan Dance ne može poboljšati. To je zbog univerzalnih kvaliteta koje ga čine. Duncan Dance otvara solarni pleksus, izvor našeg kreativnog svjetla, stoga kada počnemo buditi naš solarni pleksus, pomičemo se prema otmjenijem (orig. rij. noble –> naočit, otmjen, stasit, op.ur.) držanju, a prirodne linije našeg tijela postanu ljepše zato što polaze iz energiziranog centra. Duncan Dance nas još uči ritmičnom disanju, koje je neophodno za BILO KOJI tip plesa. Pruža nam Umjetnost Geste i uči kako uklopiti inteligenciju I emociju u naš ples. U orijentalnom plesu postoji puno više od pukog memoriranja koreografije. Tu je čuvstvena dimenzija "pripovijedanja priče kroz pjesmu", a bolje pripovjedanje dolazi iz ukomponiranih gesti i ekspresije.
Napokon, osjećam da je orijentalni ples umjetnička disciplina koja doživljava brzi rast. To mi se sviđa, ali i osjećam da dolazi do točke kada se trebamo zapitati: "Što je zabava, a što je umjetnost?". Postoji zabavljačka vrsta orijentalnog plesa- i ja ju OBOŽAVAM – volim plesati Baladi, Shaabi i folklorne plesove – uzemljeni su i 'za narod'. Ali vjerujem da možemo činiti i prekrasna umjetnička djela kroz orijentalni ples – na pozornici, uz otmjenije linije, podignutiju poziciju i različite nivoe ekspresije.  Možemo plesati Zemlji, možemo plesati svom prijateljskom ljudskom biću, možemo plesati za sebe ili za Univerzum. Sve su to  koncepti koje Isadora unosi u umjetnost plesa koja tako dobro korespondira sa umjetnosti orijentalnog plesa.

Orijentalni-ples.com: Prošla godina (2009.) bila je posebno burna za tebe – održavala si radionice u Sjevernoj Americi, Maleziji, Europi, Južnoafričkoj republici i Egiptu. Sudjelovala si i na dva velika festivala: Ethno Square Festival 2009 u svom rodnom kraju Maleševu u Makedoniji i na Sphinx Festivalu 2009 u Kairu. Koja je razlika između ovih festivala?

Paola: Ethno Square je svake godine sve veći i ponosimo se poslom koji uspijemo obaviti. I sami još uvijek učimo o organizaciji i saznajemo što 'pali', a što ne. Stoga smo definitivno u fazi rasta. Prošle smo godine privukli pozornost brojnih medija, pa smo mogli proširiti vijest o našim postignućima. Da budem specifičnija, moja vizija festivala Ethno Square je da to bude mjesto ujedinjenja svih vrsta balkanske glazbe i plesa, sa malom dozom fusiona - unoseći tako vanjske utjecaje koji korespondiraju sa plesačima i glazbenicima festivala. Želim raširiti balkansku glazbu. Osjećam da je to trenutno jako vruća roba na world music sceni, a ja ju želim povesti u svaki kutak svijeta, zajedno sa plesovima koje otkrivam učeći svake godine u Makedoniji. GLAZBA je ključ svega – živa je, pozitivna i daje energiju, a to su sve osobine koje svijet treba.
Sphinx Festival je prekrasan koncept moje drage prijateljice Keti Sharif. Festival sjedinjuje ples sa egipatskom kozmologijom i svetom geometrijom. Atmosfera na konferenciji je bila više metafizička i povezana sa Mitom i konceptom Univerzuma. Za ovaj sam festival kreirala seriju radionica Four Elements, koja sadržava ključne elemente Duncan plesa i prilagođava ih orijentalnom plesu, po principu 'jedan element na dan' – voda, vatra, zemlja i zrak. Bio je to izazov, jer sam podučavala u ogromnim dvoranama bez ogledala, uz glazbu koju je svirao živi egipatski bend. Upotrijebila sam neke elemente iz fizičkog teatra, kao što su ispunjavanje prostora pokretom, igra 'ogledala', geometrijski pokret u krugovima i spiralama, i dodala ih u dunkanizirane linije i geste za orijentalnim vokabularom, da bi pristajali određenom elementu. Miješanje ovih elemenata pružilo nam je svaki dan festivala predivan plesni ritual i upalilo je bolje nego sam ikada mogla i zamisliti. Činjenica da nismo imali ogledala samo je dodala iskustvenu notu, jer su tada plesači MORALI gledati jedni druge i plesati sa, okolo i jedni ZA druge. Uz pomoć energije plesa izgradili smo povezanost – ljudi su plakali i grlili se međusobno, i zaista smo mogli osjetiti da je taj spiritualni element dosegnut. Mogla bih još puno pričati o ovim radionicama, ali ovdje nemamo dovoljno mjesta za to.

Orijentalni-ples.com: Kao netko tko toliko voli, cijeni i istražuje balkanski ples i glazbu, kako objašnjavaš rastući trend, koji si i sama spomenula, u world music glazbi te isto tako ogromnu želju fusion plesača (npr. u tribal fusion-u) da u svoj izražaj ukomponiraju elemente Balkana?

Paola: Kao prvo, RITMOVI su 'svježi', tu se ne radi o tipičnom 4/4 ritmu. Od instrumenata su većinom zastupljeni limeni instrumenti, poput trube, čiji zvuk donosi plesu jedan novi, funky element. Osim instrumenata, tu su i DUH glazbe i ATTITUDE. Fusion ples koji ja plešem miješa korake i attitude balkanskih plesova sa pokretima bokova i fluidnosti orijentalnog plesa, za izjednačavanje plesova koji se izvode u krugu sa ostalim formacijama. Zato je ovaj rastući trend toliko popularan među tribal plesačicama, a ja ga podučavam mnogim tribal grupama po svijetu – novi ritmovi, novi načini povezivanja sa ostalim plesačicama i funky, uzemljeni koraci i gestikulacija koja upotpunjuje pokrete bokova i ostale pokrete uzete iz orijentalnog plesa. U Balkan Fusion solo plesu koji koreografiram, uvijek je naglašena DRAMA – pripovijedanje priče o pjesmi kroz sve što sam gore spomenula, ali uz istupanje sa ekspresivnim elementima gestikulacije, facijalnih ekspresija i dodatka KOMEDIJE – što je element koji, po meni, često nedostaje u orijentalnim izvedbama. Volim teksturu: stanke, spore i ubrzane dijelove, dijelove u kojima GLUMIM. Solo izvedbe su teatralne, u čemu se, po meni, ogleda gypsy duh.

 

Orijentalni-ples.com: Trenutno živiš u Brazilu. Nama u Hrvatskoj Brazil zvuči daleko i egzotično. Kakva je plesna scena u Brazilu? Znam i da planiraš otvoriti dance-resort unutar tvog doma – možeš li nam nešto reći o tome?

Paola: Brazil mi je ukrao srce! Klima i kultura su tople i prijateljske, a prirodne ljepote, po meni, su nenadmašive. Moja kuća se nalazi u džungli iznad plaže na kojoj smo se Gary i ja vjenčali, a ta plaža (Camburi) je raj na zemlji. Brazilci su jako glazbeno nadareni! Ove sam godine pohađala školu sambe i sudjelovala na paradi Sambadrome Carnaval sa Školom Perola Negra, koja ima oko 3000 članova. To je bio čisti spektakl i vrlo uzbudljivo iskustvo, unatoč tome što sam morala našiti puno tkanine u boji mesa na svoj oskudni kostimić. (smijeh)

Brazil je mjesto na kojem sam službeno postala trbušnom plesačicom – iako sam počela još 1992. u Chicagu, sa učiteljicom Jasmin Jahal. Ono što sam u pet godina naučila u Brazilu, dalo mi je muzikalnost iz njihove jedinstvene perspektive. Prije svega nekoliko tjedana bila sam jedan od sudaca na najvećem brazilskom festivalu u orijentalnom plesu, Mercado Persa, kojem je prisustvovalo šest tisuća ljudi! Bila mi je čast doći u taj moj drugi dom i osjećati se toliko dobrodošlom u lokalni svijet orijentalnog plesa.

Naša kuća došla je kao blagoslov – nalazi se u atlantskoj kišnoj prašumi, u rezervatu Sao Paulo države, na visoravni iznad prekrasne plaže. Okružena je sa nekoliko hektara zemlje, koja se proteže u džunglu i do prekrasnih slapova. Ono što želim od ovoga prekrasnog, otvorenog i zračnog mjesta jest otvoriti umjetnički raj – mjesto kamo plesači i umjetnici svih vrsta mogu doći i uživati u okruženju potpuno posvećenom stvaranju. Imamo veliki plesni studio na otovrenom, smještaj za 10-15 plesača, bazen i puno otvorenih i zatvorenih prostora gdje svatko može pronaći mir za meditaciju i introspekciju. Organizirat ćemo mnoge događaje posvećene kreativnosti i umjetnosti, stoga stay tuned!

Orijentalni-ples.com: U jednom periodu života podučavala si i glumu. Kako svoje iskustvo glume integriraš u svoje plesne nastupe?

Paola: U vrijeme kada sam radila kao profesorica u srednjoj školi, podučavala sam klince i radila na mnogim predstavama. Pohađala sam mnoge radionice i seminare iz fizičkog teatra, a relativno nedavno i Meyerhold/Stanislavsky weeklong u Italiji. Mišljenja sam da su ples i teatar neodvojivi. Da parafraziram svog učitelja, Sergeija Ostrenka, "Ples je nemoguć bez unutrašnjeg teksta, a Gluma je nemoguća bez unutrašnjeg pokreta. Kada plešemo, imamo moć da ispričamo priču na prekrasan i profinjen način. Proces učenja pripovijedanja, ne samo iz glave, nego i našim licem, očima, gestama i srcem – uključuje mnoge razine naše Osobnosti". Naučila sam da mi poznavanje glume i teatra daje izvrsne alate kojima, kroz ples, mogu sastaviti i ispripovijedati priče iz svog života.

Orijentalni-ples.com: Radila si na emisiji "Ples sa zvijezdama" – malezijsko izdanje. Ovaj TV show je jako popularan u Hrvatskoj. Koja je bila tvoja uloga u projektu?

Paola: (smijeh) To je bila emisija "So You Think You Can Dance". Moja uloga bila je da podučim natjecatelje načine da svoj ples učine ekspresivnijim. Za tu svrhu upotrijebila sam mnogo Duncan Dance tehnike u kombinaciji sa fizičkim teatrom, kako bih natjecateljima pomogla da uvide kako mogu upotrijebiti ritam svoga disanja, svoj pogled, geste i svoje poze, da dodaju nešto "više čarolije" u svoju plesnu izvedbu. Svi su natjecatelji imali izvrsnu tehniku, a ja sam im samo dala kutiju s alatima ideja i vježbi da svoju izvedbu, od dobre, učine izvrsnom.

Orijentalni-ples.com: Često sudjeluješ u renomiranim kongresima iz plesne etnologije ili etnokoreologije, kao što je npr. CID-UNESCO World Dance Congress. Na koji način sudjeluješ na takvim događajima?

Paola: Da, često idem na konferencije i simpozije na temu plesa i srodnih umjetnosti. Za mene su to predivna, velika, inspirirajuća, iscrpljujuća i jako plodna 'tla' za razvoj osobne tehnike, stjecanje znanja, umjetničkih vizija i kontakata. Staviš sve one umjetnike na jedno mjesto na nekoliko dana i počnu se događati čarobna iskustva! Ples je Umjetnost Pokreta, stoga mi je logično da kao učenica Plesa vječno trebam učiti o različitim područjima Umjetnosti Pokreta. Niti jedan sat plesa koji sam ikad uzela – bilo da je riječ o afričkom, japanskom, sambi ili gypsy plesu – nije bio uzalud potrošen. Postao je dio mene.

Zato na ovim konferencijama puno učim. Učim kako što bolje istražiti i prezentirati teme koje me zanimaju. Ako se radi o folklornom plesu, moramo biti svijesni načina na koje MIJENJAMO umjetnost koreografirujući ih – MORAMO dodati pravila scene (orig. rij. staging, op.ur.), teatra i pokrete iz ostalih plesnih formi. Stoga sam naučila puno i o tome koje su moje intelektualne odgovornosti na ovom području.

Napokon, na konferencijama imam priliku dovesti temu orijentalnog plesa u krugove i diskusije gdje on još uvijek nema čvrstu poziciju. Slika u javnosti o našem plesu je još uvijek u fazi razvitka, ali za mene je jako uzbudljiva sljedeća činjenica: imamo priliku da pokažemo da je naša prekrasna ženstvenost baza u koju dodajemo elemente plesova koji se mogu razlikovati u tehnici i izvedbi, ali dolaze iz istog duha koji karakterizira moćno, prekrasno, rezonantno žensko jedinstvo.

 

Orijentalni-ples.com: Dolaziš u Hrvatsku, u Split, u kolovozu 2010, kako bi bila jedna od gostujućih učitelja na Split Tribal Festu. Podučavat ćeš tri različite radionice; jedna od njih (Black Steppe) jedinstvena je kombinacija ATS-a i Duncan okusa, namijenjena većoj grupi plesača…

Paola: Duncan repertoar nam pruža puno načina da uskladimo pokrete plesača kroz prostor i prekrasne načine za te plesače da se međusobno povežu. Dodala sam nešto od ove tehnike ovom Tribal plesu stoga što je jedna od stvari koju bih osobno više voljela viđati u Tribalu, veća povezanost među plesačicama. Glazba koju upotrebljavam u ovoj radionici dramatična je, a duh se bazira na viziji ženskog ratničkog plemena, noć prije velike borbe. Ispričat ćemo priču o pripremama ovog plemena za bitku – kako se "ratnice" kreću među sobom, kako reagiraju jedne na druge i kako formiraju oblike u odnosu na druge. Vrlo uzbudljivo!

Orijentalni-ples.com: Druga se tvoja radionica koju ćeš nam prestaviti na festivalu zove "Turbo Gypsy", a upotpunjena je živim koracima balkanskih plesova i izvodi se na pjesmu Kirila Dzjaikovskog…

Paola: Čista ZABAVA u funky-soul stilu!!! Ovo je radionica o zajedništvu, unificiranim koracima, razdiranju s ciljem zabave sa drugima, o igri, improvizaciji i partijanju!

Orijentalni-ples.com: Sljedeća radionica ima tajnovito ime: "The "Minx" i predstavlja zavodnički stil sa Balkan-Fusion koracima, a izvodi se na romski klasik "Da Zna Zora". Ovo također zvuči kao JAKO zabavna radionica!

Paola: To i jest!!! Radi se o interpretaciji teksta ove pjesme – a žensko pjevanje je pomalo zločesto i zavodničko; kao prava Carmen, zato sam jako uzbuđena zbog ove kombinacije igre, seksepila, mrvice komedije i snažne energije koju ova radionica donosi.

Orijentalni-ples.com: I na kraju, imaš li neku poruku za sve plesačice u Hrvatskoj?

Paola: Pružite svoju zahvalnost Plesu – Duhu koji nas povezuje. Kada plešemo, istinski smo blagoslovljene, a ja sam blagoslovljena što plešem s vama!

Razgovarala: Dunja, 28.travnja 2010.

Fotografije: www.paolablanton.com

 

 

Lidija je jedna od pionirki orijentalnog plesa u Varaždinu, koja predano radi na razvijanju plesne scene u sjevernom dijelu Hrvatske (i šire!), i to kao voditeljica plesne škole te organizatorica plesnih radionica i nastupa, a velikim dijelom i kao dizajnerica Lyvadia odjeće za trbušne plesačice (wow, njene kreacije nosi Sharon Kihara!!!). Do sada je uspješno ugostila internacionalno plesačicu Tjardu iz skupine The Uzumé (Nizozemska), a već sada u travnju 2010., organizira vikend radionice i cjelovečernji show u varaždinskom HNK sa Mirom Betz (SAD). Radi se tribal fusion plesačicama, što možda definira Lidijino uže područje plesnog interesa , a što sve ona sama kaže o sebi  i svom radu, provjerite u razgovoru koji vam donosimo.

Orijentalni-ples.com: Lidija, da li se ti profesionalno baviš trbušnim plesom – kao plesačica i organizatorica plesnih evenata, ili se profesionalno baviš dizajnom – kreiranjem kostima za nastupe?  Za koju bi se od ovih varijanti opredijelila – ili bi možda izabrala nešto treće? Možda si ti, u stvari, teta u vrtiću ili radiš u banci ?

Lidija: Hehe, prvo, pa teško!! Znam da je najgore svaštariti! Svaštarila sam i kao novinarka na lokalnoj televiziji osam godina (jer tako to uglavnom funkcionira u lokalnim medijima), pa mi je valjda 'ostalo'.. Znači radim i jedno i drugo. Do prije nekih godinu dana radila sam samo kao plesačica i organizatorica evenata. Dizajniranje kostima za nastupe, ali i najnormalnijih svakodnevno nosivih stvari (no, dobro, ne baš 'najnormalnijih', hehe) došlo je ko nekakva ljubav iz davnih dana… Naime, moji roditelji nisu bili oduševljeni idejom da se upišem u Srednju tekstilnu školu, smjer Dizajn tekstila, ali želja i ljubav su ostali. Kad sam od svekra dobila šivaću mašinu na korištenje, jednostvano je krenulo… I sad balansiram… Ono što povremeno trpi je moj privatan život i krevet (ne spavam dovoljno ), ali za sad funkcionira. Ne znam, možda jednog dana zaposlim nekoga tko bude šival' umjesto mene! Ah, ti snovi…

Orijentalni-ples.com: Koliko dugo plešeš i  jesi li bila prisutna kada je dobri virus trbušnog plesa invadirao tvoj grad Varaždin? 

Lidija: Prva osoba koja je prije nekih šest godina donijela virus trbušnog plesa u Varaždin bila je Jasmina Mehić, koja je u to vrijeme vodila tečajeve zajedno s Ivanom Medvedec iz Oaze. E, to se poklopilo s time da sam nakon 13 godina plesanja folklora bila u potrazi za nečim novim (raspala se ekipa na folkloru i tražila sam 'dostojnu' zamjenu). U stvari mi je šogorica rekla da ona planira ići, da se oformila grupa, ali je ta grupa bila puna… Formirala se i druga grupa u koju sam ja krenula, a ostalo je povijest .  Infekcija je bila uspješna! Nastavila sam s daljnjim edukacijama na radionicama. Prva mi je bila u tvojoj organizaciji , s plesačicom Alexandrom Cegledi. "Tribal virus" me zahvatio na Mancinoj (Manca Pavli iz Slovenije, op. ur.) radionici kod Ivane.

Orijentalni-ples.com: Sjećaš li se svog prvog nastupa?

Lidija: Oooo, da! Hmm…u stvari folklornog ili orijentalnog, hehe . I jednog i drugog se sjećam jaaako dobro! Prvi s folklorom sam odradila u Kutini. Ne sjećam se povoda, ali znam da sam "plesala Slavoniju" i da mi je to ujedno bil i prvi nastup, i prvi nastup izvan grada, pa sam dobila manje batina (uglavnom KUD-ovi imaju običaj da onaj koji prvi puta nastupa dobije 'po guzici'; opancima ili rukom- srećom u našem je KUD-u bilo rukom, a i imala sam '2 u 1'). Nakon toga je trebalo još samo obaviti prvi nastup izvan zemlje.  Prvi nastup s orijentalnim plesom… e, tu me nitko nije tukao, ali sam se ja osjećala još gore prije nastupa. Bila je riječ o team buildingu jedne firme; cijeli dan im je bio u nekakvim povijesnim igrama i sličnim stvarima, a navečer, za iznenađenje – ja. Odlučila sam plesati na glazbu koja je imala jedan ful spori dio (s velom), pa na sredini krene brzi za drum solo.
Sve super, samo sam se ja probudila taj dan s užasnim bolovima u križima (posljedica spavanja kraj otvorenog prozora i 'gola' tj. bez deke, popluna ili bilo kakvog pokrivala). Tih skoro pet minuta mi je trajalo ko cijela vječnost! Tremu nisam stigla imati, jer su bolovi bili toliko jaki da nije bilo vremena za tremu. Da me kasnije netko vidio da, u stvari, jedva hodam, vjerojatno me ni ne bi prepoznal! Ali tih pet minuta sam izvukla maksimum iz sebe + osmjeh, hehe.

Orijentalni-ples.com:      Kada je u pitanju stil trbušnog plesa, reci nam što si u duši – 'trajbalica', 'kabaretica' ili možda nemaš uopće potrebu za etiketiranjem i svrstavanjem u ladice?

Lidija: E, sad… U duši sam prije svega rockerica .  Ako me vidite u kožnim hlačama, nekakvoj 'bend majici', kožnoj jakni… nemojte se čuditi. Još da mi je motor! No, dobro Nemam potrebu za etiketiranjem. Obožavam tribal i mislim da kroz njega, tj. tribal fusion mogu u svakom trenutku biti nešto drugo. Volim i ciganske ritmove, vatreni flamenco i tango, ponese me poneki raqs sharki… Opet, svaštara! To mi je kao da me netko pita koja mi je folklorna koreografija najdraža… Ima onih koje baš ne volim…ali ostale, svaka ima svoju nekakvu zgodnu specifičnost, korak koji je kompleksan i zanimljiv na svoj način… Nije sve crno ili bijelo, ima tu puno nijansi koje su nam iz onih ili ovih razloga više ili manje drage i lijepe.

Orijentalni-ples.com: Ti i djevojke iz tvoje plesne skupine redovito nastupate na najpoznatijem festivalu ulične kulture, Špancirfestu u Varaždinu. Kako vas publika prihvaća? Gdje vas se još može vidjeti, osim na Španciru?

Lidija: Hoćeš reći iz moje i Jasminkine, hehe! Jasminka Pomper, tj. Yasmina, također drži tečajeve kod mene u Udruzi Izis, a pridružila nam se i Kristina Kovačić – Keelin. Da, redovito nastupamo na Špancirfestu, na pozornici u dvorištu Županijske palače. Redovito se događa da nas masa ljudi ne uspije vidjeti, jer prostor nije velik – stane otprilike 200, 300 ljudi. Posjetitelji dođu i do sat vremena prije programa da bi zauzeli mjesta i mogli vidjeti program . Uz to, počela sam jednom godišnje organizirati program gdje naše cure mogu pokazati što smo radile kroz godinu, a redovito zovemo i gošće… Tu i tamo nastupimo na pokojem eventu, ali sve dobro biramo (tu ne mislim na programe na koje nas zovu druge plesačice, već na druge evente ).

Orijentalni-ples.com: Bila si dio jedinstvene plesne grupe u Hrvatskoj koja je izvodila 'Croatian Tribal Fusion', fuziju tribal trbušnog plesa i elemenata hrvatskih folklornih plesova. Kako je došlo do nastanka i realizacije ove ideje, kako ste izrađivale kostime koji su – kao i vaš ples – također morali biti u skladu sa hrvatskom narodnom nošnjom i na koju glazbu (koje autore) ste nastupale?

Lidija: Da, plesna skupina Ly Creativa. Ukratko, ideja je potekla od Ive Juršić Uravić, po pitanju muzike i kostimografije, a ja sam se tu savršeno uklopila sa svojim folklorno-plesnim znanjem. Plesale smo Iva tj. Yvaine, Kristina – Keelin i ja. Svaka je odabrala svoju glazbu: Keelin je odabrala Helm 'Amel', Yvaine 'Črni Malin' od Tamare Obrovac i ja 'Naranču' od Putokaza. Svaka je iskoreografirala svoj dio i tako je nastala naša prva koreografija. Kostime sam radila ja, inspirirana prigorskom narodnom nošnjom. Naravno, bez bundice . Mislim da je naša folklorna baština neiscrpno vrelo po pitanju inspiracije za kostimografiju, ali i za ples! Imam tu veliku sreću da sam godinama bila dio te priče, pa volim za sebe uvijek reći da sam stara folklorašica! To je jedno posebno iskustvo i svatko tko je bio folkloraš (ali istinski, ne 'iz fore' pola godine) zna o čemu pričam. Folklor je bila moja prva plesna ljubav… Imala sam pet godina kad me stric sa svojom ondašnjom curom vukao sa sobom na folklor, a ja sam samo gledala i upijala. Kroz koju godinu, počela sam i ja… Danas kad više ne plešem folklor aktivno, naravno da mi je veliki gušt kombinirati ga s mojom drugom plesnom ljubavi, tribal stilom trbušnog plesa. Yvaine je nastavila njegovati CTF, dok Keelin i ja 'rađamo' Etno tribal fusion.

Orijentalni-ples.com: Kako je došlo do Lyvadia brenda – najdraže marke fusion plesnih kostima koje nose plesačice diljem Hrvatske?

Lidija: Heh, upravo s kostimima za Ly Creativu… Prvo sam napravila te kostime, pa sam radila isti prsluk kakvog smo mi nosile, ali u crnoj boji, za Sharon Kiharu. Nakon toga sam za Valentinu Lacmanović radila suknju i pojas (suknja joj je malo preteška, pa je još nije nosila za performance, pa sam Yvaine i njenim curama radila hlače za "Vilinsku šumu", šivala Yvaine vjenčanicu… Sve  je to kako sam već prije navela – jedna stara ljubav! Ponekad razmišljam da je možda i bolje da me roditelji nisu pustili u Tekstilnu školu – možda bi mi sad to bilo mrsko, a u svakom slučaju, život bi me odveo drugim putem. Sad se ponekad sama mučim s krojevima, tj. konstrukcijama, kako se to stručno zove, ali imam volje, želje i ljubafffff!! Ponekad pogriješim, ali drugi puta uvijek ispravim tu pogrešku… a i ti prvi komadi su uglavnom moji… nesavršeni, "felerasti", hehe.

Orijentalni-ples.com: Da li te tvoja šivaća mašina uvijek smiruje ili te može ponekad i naživcirati?

Lidija: Oooo, da! Može me naživcirati! OK, ponekad sam i sama kriva, npr. kada ne promijenim 'capicu' i prebacim na 'cik cak' bod i igla pukne i pogodi me u čelo… Imam sreće da nisam ostala bez oka do sad, hehe. Ili kad sam već skroz pri kraju šava i nestane mi donjeg konca, a žuri mi se! Grrrr!!

Orijentalni-ples.com: Koje se sve tribal-dive mogu pohvaliti da nose Lyvadia odjeću za ples? Znam da sam vidjela Samanthu Emanuel u tvojim kreacijama, ranije si spomenula Sharon Kihara…

Lidija: Hm, da! Već sam spomenula Sharon Kiharu i Valentinu Lacmanović; iako ne nosi suknju jer joj je preteška, pojas isfurava na različite načine. Ako se dobro sjećam, ima i jedne rukavice . Tjarda mi je doslovno ukrala 'suknjicu' za oko bokova koju sam napravila sebi jer je materijal bil oštećen, ali njoj se tolko dopala da sam joj ju na kraju poklonila. Ta moja 'suknjica' joj nije jedina… Renate (The Uzume) nosi moj topić; Jill Parker mi je čak ponudila da po Susan Frankovich pošaljem svoju oblekicu u SAD, pa da ju ona nosi sa sobom na radionice i prodaje! Za Samanthu Emanuel sam radila fancy rukavice i ukras za oko vrata, a sama si je odabrala također nekoliko suknjica, čak i platila više nego je bila cijena jer je bila oduševljena… Anasma je skoro pokupovala sve: ima nekoliko kompletića (top i suknjica), rukavice i nekoliko 'suknjica'. Ne bih htjela izostaviti naše tribal dive: Nataša Moskaljov ima dva moja kostima, a treći joj radim, Keelin nosi moje kreacije od samog početka, Kala Shadi ima topić i pripremam joj special donji dio, Ksenija Visket ima super kompletić i najljepše rukavice na svijetu, hehe… i još puno, puno tribal cura… Evo, i ti imaš isto, hehe.

Orijentalni-ples.com: Što te inspirira za stvaranje tvojih kolekcija? 'Prišapnula' si mi da spremaš jednu novu kolekciju, namijenjenu za promidžbu i distribuciju na Split Tribal Festu u ljeto ove godine.  Možeš li nam otkriti bar jedan detalj o čemu se radi u kolekciji?

Lidija: Uf, inspiracija… Ponekad je to materijal, ponekad je to glazba. Primjerice, kostime koje budem radila za tvoju plesnu produkciju (Belly-Freak Show, 5.svibnja 2010., Scena Travno, op.ur. ), slušala sam glazbu na koju budu cure plesale i došlo mi je… Ponekad krenem nešto raditi, pa pogriješim, pa me to odvede u neki drugi smjer i inspirira za nešto drugo. Uglavnom, volim neke 'nepravilnosti', vidljive šavove, igru bojama i materijalima. E, a sad… Split Tribal Fest ; pa mogu samo reći da planiram napraviti nešto što već dulje vremena stoji u mojoj glavi i na papirima, a nikako da dođe na red. Nakon svibnja, trebalo bi biti zatišje u pogledu svega i mislim da se budem s guštom bacila na 'zaostatke'! Ne bude vjerojatno jedna kolekcija, nego njih nekoliko, u ograničenim količinama.

Orijentalni-ples.com: U čemu inače voliš odrađivati svoje vlastite plesne treninge?

Lidija: Osim u hlačama koje sam sebi napravila, u melodijama, i pamučnim 'dimijama' iz New Yorkera. Uglavnom iz tih stvari ni inače ne izlazim… Frendica mi je nedavno skoro pala u nesvjest jer sam na kavu došla u trapericama. U njima me nije vidjela valjda više od pola godine.  I kada je bila najveća zima, ja sam hodala u pamučnim 'hlačama' i neizostavnim štucnama…i da…trenutno na hlače uglavnom nosim majice-potkošulje… to je ta faza…kad dođe ljeto budu došli i moji topići na red .

Orijentalni-ples.com: Gdje i kako se mogu pogledati i kupiti Lyvadia dodaci za ples?

Lidija: Trenutno se jedan dio može vidjeti na www.trbusniplesizis.hr , pod rubrikom 'shop' postoje dvije rubrike: 'Bindis by Keelin' i 'LYvaDIA'. Škicnite! Ovih dana bude i novih bindija, Kristina je obećala, hehe   . Možete i na Facebooku – LYvaDIA.stuff.

Orijentalni-ples.com: Za travanj pripremaš jednu plesnu poslasticu u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu, sa posebnom gošćom – Mirom Betz. Reci nam kako to da si odabrala upravo Miru, po čemu je ona posebna?

Lidija: Daaa! Finally Mira Betz u Hrvatskoj!!!! Jeeeeeeeeeee!! Ja sam full uzbuđena! Pipremamo plesni show 'Pandora's dance box', i nadamo se da bude se svima dopalo ono što će poiskakati iz naše Pandorine kutije. Uglavnom, 17.4., varaždinski HNK na svojim će daskama imati predivne orijentalne plesačice svih mogućih plesnih stilova, predvođene Mirom Betz. Imamo i web stranicu www.pandorasdancebox.com na kojoj svi mogu sve pronaći o izvođačima i kartama (karte se mogu rezervirati i kupiti na moj mail ili broj telefona koji tamo piše). Jedino mi je strašno žao da nisam mogla pozvati baš sve plesačice koje sam željela, ali onda bi nam program morao trajati preko tri sata… Taj isti dan, kao i u nedjelju, Mira će održati trosatne radionice i tome se isto neizmjerno veselim! Naime, Mira mi je 'zapela za oko' kad sam gledala klipove Barbary Coast Shakedown! Ne znam, nekakva njena luda energija.. Što više sam 'čačkala' po internetu, gledala video klipove, sve više sam bila sigurna da je to to. Kad je Tjarda prvi puta došla kod mene, jako sam puno pričala s njom i ona mi je također rekla da mi je feeling vezan uz Miru dobar jer je žena fenomenalna. I tako, korak po korak; trebala je doći još u listopadu prošle godine, ali joj je raspored bio prenatrpan, ali zato ju sad 'imam' na cijelih tjedan dana!

Orijentalni-ples.com: Lidija, hvala ti na ovom razgovoru i sretno sa svim budućim projektima.

LIDIJINI "BRZI ODGOVORI"

:: Da nisam plesačica i dizajnerica, bila bih novinarka (sportska)

:: Plesačica/učiteljica koja je na mene ostavila najveći utjecaj je jedan diplomatski: svaka na svoj način, jer svaka ostavi trag – dobar ili loš

:: Šminku i frizure/hair accessories za nastupe mi radi za CTF su nam uvijek radile prefenomenalne Marina i Valentina (Olamide), sad Mirela Magdić i Petar Jaroš (pogledajte nove fotke na fejsu) ili sama

:: Pas ili mačka? Zala pas, zlatni retriver

:: Riječ/poštapalica koju najčešće koristim 'čovječe', hehe

:: Internacionalna plesačica koju još nisam upoznala, a to želim je Zoe Jackes – jer je fenomefuckinalna

:: U Varaždinu najviše volim to što je grad s dušom… kavu u Lavri…

:: Pjesma koju najčešće pjevušim (u glavi) kad koreografiram, onu na koju radim koreografije… inače svašta… začudila bi se

 

Razgovarala: Dunja, 30.ožujka 2010. godine

fotografije: privatni arhiv i www.zahir-si.com

 

Orijentalni-ples.com: Rođena si u Šibeniku, studirala u Zagrebu, trenutno tvoje sjedište je Amsterdam… Ranije si živjela u Barceloni i Parizu… Učila si plesove u Indiji… Ima li u tvom temperamentu ponešto i nomadskog duha, ili je ovo mjenjanje geografskog boravišta rezultat okolnosti i životnih prilika?

Valentina: Oduvijek sam voljela putovati! Otkrivati nove predjele, jezike, ljude, običaje… Nikad mi se nije žurilo kući. Kasnije je to postalo kao gruda snijega koja se pretvara u lavinu. Jedno putovanje vodi ka drugom i to postane način života. Često čujem prigovor da bježim, ali mislim da sam u stalnoj potrazi za nečim. Već odavno sam zaboravila za čim, jer je potraga postala cilj sama po sebi.

Orijentalni-ples.com: Diplomirala si i na glumačkoj akademiji – koliko je znanje i iskustvo stečeno glumom pomoglo u izgradnji tebe kao performera?

Valentina: Najviše od svega!!! Kad učiš da postaneš glumica, moraš biti sposobna da postaneš bilo tko, da odglumiš bilo što – kasnije se, naravno, iskristalizira stil i kroz posao te počnu angažirati za slične uloge. No, to mi je pomoglo da u plesu nastavim na isti način – treba se naučiti najviše što se može, a onda tek možes izabrati. Što se tiče konkretne situacije scenskog nastupa, bez  osnova koje sam dobila u kazalištu, mislim da bih puno teže bilo što izrazila kroz performans! Tehnika se može naučiti, koreografija, bilo što, ali ako nemamo alat za komunikaciju svega toga – na sceni se gubi moć. Plesati može (i trebao bi ) svatko, no umjetnik/performer je onaj koji uspije prenijeti – iskomunicirati svoj akt.

Orijentalni-ples.com: Kada si se prvi put susrela sa orijentalnim plesom i koja je bila tvoja osobna senzacija?

Valentina: Na to mogu vrlo precizno odgovoritii: godine 1999., kada sam preko organizacije scenskih umjetnika u Parizu dobila mogućnost da učim plesove i muziku Radžastana. Fascinirala me je, ne samo Indija, nego elegancija plesačica. Do tada sam se bavila onim sto se može nazvati 'fizičkim teatrom' i išla sam na satove suvremenog plesa i aikida. No, u Indiji sam shvatila da je preveliki voluntarizam i snaga u pokretu često na štetu elegancije i ljepote. Od tada sam kreanula s učenjem svih mogućih plesova Orijenta na koje sam naišla. Iako već deset godina živim od orijentalnog plesa, još uvijek volim učiti. U  plesu je neizbježno pohađanje radionica, satova, predavanja. Putovanja i gledanje dobrih predstava, filmova i dokumentaraca su isto jedan od obaveznih načina učenja.

Orijentalni-ples.com: Godine 2008. prvi puta si nastupala u Hrvatskoj sa svojom autorskom predstavom Shedervish, inspiriranom vrtnjom derviša. Reci nam nešto o ovoj predstavi u kojoj kombiniraš i video, stilizirane kostime, šminku i integriraš se s publikom.

Valentina: Shedervish je rezultat svih tih godina scenskog iskustva, bilo kroz ples ili glumu, a i kraj jedne etape u mom radu. Vrtnja i plesovi transa su se pokazali idealni za kreaciju predstave koja u sebi može nositi inspiraciju Orijentom, ali i slobodu koju predlaže zapadnjački suvremeni ples. Video je došao spontano, kada sam slučajno naiša na rad Amira Grabusa i u trenutku shvatila – to je to! I dalje mislim raditi sa vizuelnim komponentama kao scenografijom, jer sam od studiranja filma u Centru za kulturu i umjetnost ostala vjerna filmu i fotografiji, pa kad sretnem umjetnike iz tog polja koji me inspiriraju, uvijek se radi o vrlo upečatljivom dojmu. Kostime dizajniram sama, uz tehničku pomoć, za bilo koji ples. Kostim za Shedervish je nastao inspiriran tradicionalnim kostimima Mewlevi  derviša i uz savjet jednog od profesora vrtnje. Mislim da je kostim vrlo bitan na sceni. Kroz odabir kostima komuniciramo više toga. Htjela sam da i kostim – kao i cijela predstava – bude suvremena interpretacija tradicionalnih plesova transa. Ponekad vidim fantastične plesače orijentalnih plesova koji sve uprskaju – kostimom! I cijeli trud koji ulože na to da iskomuniciraju jedan ozbiljan plesni komad sa izrađenom tehnikom može pasti u vodu samo zato jer se odabere vulgaran ili 'jeftin' kostim. Isto vrijedi i za šminku. Što se tiče integracije sa publikom, sve ovisi o lokaciji: ako se radi o klasičnoj teatarskoj situaciji, publika doživljava predstavu na jedan način, a ako je moguće da publika bude bliže i u polukrugu, primit će energiju drugačije. Vrlo mi je važna komunikacija – i mislim da sam odabrala vrtnju kao bazu Shedervish projekta zbog toga što kroz nju komuniciram direktno – bez potrebe za objašnjavanjem. Vrtnja je hipnotična, a isto tako dozvoljava da u nju svatko projecira svoju priču.

Orijentalni-ples.com: Kako vidiš orijentalni ples DANAS?

Valentina: Danas je potrebno biti kreativan. Mislim da je stavljanje u ladice i prilijepljivanje etiketa suvišno i često pogrešno. U prvom redu, ako se išta mora 'svrstati' i 'odrediti', trebamo biti svjesni razlike izmedju orijentalnog plesa i američkog plesa. Radi se o potpuno drugačijem pristupu! Cijela baza prenošenja orijentalne kulture je u direktnom kontaktu, dok se na Zapadu, eto, na žalost, čak može sresti učenje preko interneta. Internet je dokumentacija, biblioteka, ali se ni iz jedne knjige ili videa nNE MOŽE NAUČITI išta o plesu. Indirektna informacija nas samo treba potaknuti da idemo u direktan susret sa određenim plesom ili maestrom. Orijentalni ples danas bi u idealnom obliku bila slobodna interpretacija inspiracije Orijentom, kroz scensku stilizaciju. Inspiracija nipošto ne znači – imitacija. Imitacija se može tolerirati samo kroz učenje, u studiju iza zatvorenih vrata, kada imitiramo pokret profesora – dok ne postane naš, dok ga ne usvojimo kao prirodan. Nakon toga dolazi kreativna interpretacija, i tu samo umjetnici mogu opstati. Osim toga, definitivna je razlika u interpretaciji u orijentalnom i američkom plesu (kao i u načinu konstrukcije performansa). Danas u orijentalnom plesu nedostaju koreografi i dramaturgija, jer  – i to bez obzira na podneblje – plesači  često sami sebe koreografiraju i logično je da se bez izvanjskog oka prave greške. No, vidim da je nova generacija otvorena i vrlo ambiciozna, tako da se stvari polako počinju shvaćati ozbiljnije nego prije.

Orijentalni-ples.com: Kako vidiš još uvijek evoluirajuće plesne forme trbušnog plesa, kao što je npr. tribal fusion belly dance?

Valentina: Kao što i sama kažeš – to su evoluirajuće forme; mislim da su one samo faza i pomodnost. To je potrebno, jer američki bellydance je vrlo nova stvar – postoji manje od sto godina i još uvijek se traži i definira. Orijentalni ples ima u svakoj zemlji Bliskog ili Dalekog istoka, kao i Male Azije – tradiciju koja se vidi u folkloru i iz koje se uvijek može crpiti inspiracija. Američki trbušni ples pokušava etiketama stvoriti neku legitimnost, i to će vremenom proći (nadam se). S druge strane, pozitivno u tom nedostatku tradicije je što često potiče na slobodu kreativnosti i daje mogućnost da se razvije mašta bez obaziranja na neka 'stara pravila' tradicije. U svemu postoje dobre i loše strane.

Orijentalni-ples.com: Nedavno mi je jedna djevojka, polaznica tečaja orijentalnog plesa, rekla kako trenira već tri godine i još uvijek se ne može opustiti dok pleše, toliko se koncentrira na tehniku, da uopće ne doživi senzaciju sreće i uživanja u glazbi i plesu. Osobno sam ostala malo zatečena, s obzirom da je meni to potpuno nepoznat koncept – plesati, a ne uživati. Razmišljala sam kasnije o njoj, a sigurna sam da ima još puno takvih 'orijentalnih plesačica' u nastajanju sa istim problemom. Imaš li neku poruku za takve, koje su toliko u grču da zaborave na užitak?

Valentina: Mogu se nadovezati na prijašnje odgovore. U bilo kojoj tradiciji, ples je dio rituala – bilo da se radi o ruralnim feštama ili plesovima plodnosti, ples je najstariji izričaj veselja i životnosti. Postoje mnogi razlozi zašto se danas plesači ne znaju opustiti. Jedan od razloga je zapadnjačka interpretacija orijentalnog pokreta – orijentalni plesovi su bazirani na interpretaciji muzike (kažem – interpretaciji, a ne robovanju muzici), na OSJEĆAJIMA. Zapadnjačka verzija je opsjednuta brojanjem, koreografijama i velikim egom na sceni. To je sve u redu, dok se ima na umu da je scenski nastup čin kroz koji energija cirkulira, a nije nikakvo egzibicioniranje dobro naučene koreografije. Dokle god se mora 'misliti' dok se pleše, sigurno dolazi do 'grčenja'. Kad je koreografija puno više nego naučena, kad postane toliko prirodna da publika zaboravi da se radi o koreografiji, tek onda može nastupiti interpretacija. I ne radi se samo o tome da plesačica uživa – ako ne volimo ono što radimo, bolje  nam je da promijenimo profesiju. Osobno nikada nisam uživala u tehničkim vježbama za klavir, ali uživam u svakom protezanju, vježbama disanja, ponavljanju pokreta… i jako sam sretna sto nisam postala – pijanistkinja! A na sceni – nikoga nije briga da li plesač/ica uživa ili ne. Bitno je što komunicira i da odvede publiku sa sobom u jedan magičan svijet! Bitno je da publika uživa, a za plesača/icu mislim da bi trebalo biti logično da uživaju samim time što su odabrali taj zanat. Kažem zanat – jer mislim da se treba redovno raditi i 'tesati', ne samo tehniku, nego sve što ulazi u obzir u plesu. Do umjetnosti se dolazi tek kad smo sposobni više nego uživati  – zaboraviti sami sebe.

Orijentalni-ples.com: U orijentalnom plesu mnoge izvrsne plesačice prepoznate su tek u 'poznijim' godinama. Razne druge plesne forme 'umirovljuju' svoje plesačice kada dođu u svoje tridesete, a u trbušnom plesu je sasvim normalno čak i početi se baviti plesom kasnije u životu.  Imaš li neku poruku za žene koje žele početi plesati, ali smatraju da su prestare?

Valentina:  Ja sam živi slučaj plesačice koja je počela živjeti od plesa kada se u mnogim drugim tehnikama plesači 'umirovljuju'. No, to ne znači da sam kasno prvi put zaplesala. Mislim da je to vrlo osobna stvar. Ako je netko u stanju 'pod stare dane' steći dobru bazu i na njoj graditi na kreativan način, tada godine nisu važne. Desilo mi se više puta da na mojim satovima lakše komuniciram sa učenicama srednjih godina, jer je tijelo više uzemljeno, centrirano i nemaju potrebu za pretjeranim trošenjem mišićne snage, koja često može biti samo na smetnji u orijentalnim plesovima. Pogledajmo plesače butho – a , neki su dostigli vrhunac karijere nakon svojih šezdesetih!

Orijentalni-ples.com: Tijekom 2009. održala si iznimno hvaljene radionice plesa u Zagrebu, na temu 'Baladi egipatski ples', zatim 'Bollywood i Indian Fusion', 'Scenski izričaj u orijentalnom plesu' (namijenjenu onima koje žele nastupati ili već nastupaju, pa žele poboljšati svoje performerske performanse) te vrlo dojmljivu radionicu spinninga, tj. vrtnje. Reakcije polaznica na ovu  posljednju radionicu donosimo na kraju intervjua.

Valentina: Postoji jedna generalna razlika između učenica u Hrvatskoj i drugdje. U Hrvatskoj je orijentalni ples i američki trbušni ples vrlo nova stvar, pa postoji jedna prekrasna otvorenost i entuzijazam! Jako su mi se dojmile sve polaznice mojih radionica! Sve su bile ozbiljne, žedne znanja i pune energije, pametne i divne osobe! 'Baladi' je za mene najveća inspiracija kada se radi o plesovima Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike. Ne samo zbog toga što je egipatska muzika nešto što me duboko dira (a naročito baladi koji je mješavina folklora i urbanog), već zato što su moji uzori i profesori prenijeli kroz baladi i mogućnost inspiracije zapadnjačkim suvremenim plesom i njegovu integraciju u tehniku egipatskog plesa. Radi se o vraćanju eleganciji, interpretaciji vrlo finih osjećaja i stilizaciji. Sa Bollywood stilom sam se potpuno slučajno počela baviti u Barceloni. Mislim da je sjajan za vježbu teških koreografija i interpretaciju, ali me više zanima ono što se dešava trenutno u Indiji pod nazivom – suvremeni indijski ples, koji, naravno,  uzima u obzir ogromno nasljeđe plesne ikonografije bollywoodske filmske industrije. Ključno je da ukoliko se bavite bollywood plesom, morate imati dobar trening bar jednog indijskog klasičnog plesa i/ili folklora , te – imati kulturu indijskog filma! Vrlo dobro se vidi razlika plesača koji samo gledaju klipove 'Made in India' od pravih 'ovisnika' o bollywoodu! 'Scenski izričaj u orijentalnom plesu' je radionica koja je nastala kada sam osjetila potrebu da je potrebno zadati vrijeme i prostor gdje će se moći dati baze za scenski nastup i pomoći plesačima/icama da shvate kako nastupati na kazališnoj sceni, kako interpretirati kabaretsku situaciju, itd… Šokiralo me je to što poneki plesači, koji imaju zavidnu tehniku, ne kontroliraju ulaz na scenu (i izlaz) i fokus (primjerice, gledanje u pod…), pa sam pomislila – netko im treba jednostavno to – objasniti.

Orijentalni-ples.com: Vezano za ovaj tvoj prethodni odgovor o potrebi održavanja radionice namijenjene performerima, možeš li nam reći koji su najčešći problemi s kojima se susreću orijentalne plesačice danas?

Valentina: Odgovor sam već načela – pedagozi i instruktori se rijetko bave činjenjicom da im učenici provedu sat gledajući u pod ili fiksirajući sebe u ogledalu i – naravno – kad ti isti učenici izađu na scenu, vidi se nedostatak znanja bazičnih scenskih pravila. Radi se i o tome da je scenski izričaj orijentalnog plesa i američkog bellydance-a vrlo zastario i bazira se isključivo na kabaretskoj formi, što naprosto ne funkcionira na kazališnoj sceni, ili barem ne duže od pet minuta. Suvremeni ples, pa čak i balet i opera, za koje bismo pomislili da su prašnjavi sa svojim pravilima, trude se da se sažive sa vremenom. Ta suvremenost nedostaje u trbušnom plesu i u orijentalnom plesu. Nedostaje obuka koreografije, dramaturgije, interpretacije i sve se uglavnom svodi na učenje pokreta koji traju 3 do 5 minuta, s konstantnim fokusom prema publici. Prošlo je vrijeme takvog kabarea! Današnji plesači često imaju sjajnu tehniku i ako se potrude oko svog scenskog izričaja i budu kreativni u koreografiji, sigurno će uspjeti u tome da se orijentalni ples i trbušni ples shvate puno ozbiljnije nego samo kao šarena zabava.

Orijentalni-ples.com: Hrvatska publika imala je priliku vidjeti tvoju autorsku predstavu Shedervish nekoliko puta, a u Zagrebu si gostovala na plesnoj produkciji naše plesne škole, pod nazivom BellyLove, održanom 14.02.2009. , sa svojom dojmljivom izvedbom vrtnje, koja je trajala 15-ak minuta. Što za tebe predstavlja spinning?

Valentina: Vrtnja je – kao što sam već prije spomenula – pokret koji se ponavlja i koji smatram savršenim, jer omogućava da se kroz njega izraze mnogobrojne emocije i njihove nijanse, a osim toga je pokret/ples planeta, cijelog svemira. Sve – od atoma do galaksija je – u konstantnoj vrtnji. Za mene je to najplemenitiji i najuniverzalniji ples.

Orijentalni-ples.com: Treniraš i neke indijske borilačke vještine, koje također integriraš u svoje plesne radionice, od kojih ćeš neke održati u Zagrebu 27. i 28.ožujka 2010. Reci nam nešto više o tome.

Valentina: Susret sa kalaripayattu (borilačkom vještinom porijeklom iz Kerale, Indija) koja se smatra najstarijom borilačkom vještinom na planeti, desio se slučajno. Prošlog ljeta sam upoznala indijskog plesača suvremenog plesa, Rakesha Sukesha (s kojim još uvijek surađujem), koji je ušao u profesionalan svijet plesa kao tinejdžer, plešući u filmovima bollywoodske produkcije. Nakon nekoliko godina 'filmskog plesa', Rakesh se odlučuje za ozbiljnu karijeru i počinje trenirati klasični indijski ples bharatanatyam i – borilačku vještinu kalaripayattu, što postaje baza njegovog treninga sve do danas. Mnogi plesači suvremenog plesa u Indiji treniraju na osnovi te borilačke vještine. Ja sam išla na tečaj kod Rakesha i – preživjela! Mnogi sudionici su odustali zbog nepodnošljivih bolova u mišićima. Mene je taj trening inspirirao i vratio u dane kada sam trenirala aikido i tai chi – borilačke vještine  koje su nastale iz promatranja prirode i inspiriranja istom. Kalari je odlična vještina što se toga tiče. Nije mi namjera opet se  intenzivno baviti borilačkim vještinama, ali ću, u svakom slučaju, uključiti u radionicu neke pokrete i indikacije za bolju fluidnost pokreta. Ipak je moje područje ples, a orijentalne borilačke vještine savjetujem svakome!

Orijentalni-ples.com: U Zagrebu je 28. ožujka na rasporedu i tvoja radionica namijenjenu učiteljicama orijentalnog plesa 'Master-class za učiteljice orijentalnog plesa' . Ovakav tip radionice još nikada nismo imali u Hrvatskoj. Možemo li zaviriti u sadržaj ove radionice – koji su glavni segmenti iste?

Valentina: Prvo da objasnim zašto sam počela davati taj tip radionica. Pošto volim učiti i ići na satove (bilo kojeg) plesa, i pošto i sama već godinama predajem, došla sam do zaključaka koji mogu – kako da kažem – 'skratiti muke' današnjim instruktorima. Osobno bih izgubila interes za satove na kojima se rade vježbe čija se bit ne objasni (odakle dolazi pokret u tijelu), i to uz glasnu i često groznu muziku. Tako se ništa ne nauči o plesu. A i sama volim satove nakon kojih se osjećam lagano i inspirirano. Radit ćemo na tome kako održati dobar, sadržajan i zanimljiv sat baš svaki put. Ako predajemo, recimo, istoj grupi učenika svaki ponedjeljak, kako zadržati nivo sata i učiniti da učenici napreduju, da im nije dosadno, da shvate da je ples drugačiji od aerobika. Želim objasniti što je korisno predavati kojem stupnju orijentalnih plesova, kako objasniti pokret (npr. shimmy – kako ga objasniti početnicima, a kako ga razviti sa naprednima), a da se izbjegnu loše navike, na što upozoriti polaznike (ako su, možda, u drugom stanju, ako imaju problema s određenim pokretom itd…), što predavati od ritmova, što od povijesti plesa, kako objasniti upotrebu kostima…  Pokušat cu u ta tri sata prenijeti što više informacija koje sam stekla od svojih profesora i vlastitog iskustva.

Orijentalni-ples.com: Trenutno živiš i radiš u Amsterdamu, gdje si nedavno sudjelovala u jednom natjecanju u orijentalnom plesu – kao članica žirija. O kakvom se točno natjecanju radi i reci nam nešto o tom svom iskustvu.

Valentina: Da, po prvi put sam sudjelovala u žiriju za natjecanje u plesu. O tome nikad do sada nisam ni razmišljala. Radilo se o natjecanju u "crossover bellydance" – gdje bi crossover značio da se trbušni ples mora uspješno pomiješati sa bar još jednim plesnim stilom (od baleta do flamenka,  suvremenog plesa, salse itd…). To mi se činilo zanimljivim, pa sam prihvatila. Sve se desilo u organizaciji Liteside Festivala u Amsterdamu, koji već nekoliko godina organizira to natjecanje (zvano Shimmy Shake), kao i festival u kolovozu (na kojem ću nastupiti sa Shedervish integralnom verzijom). Festival je orijentiran na širenje kreativnog kontakta između kultura Istoka i Zapada. Samo iskustvo – biti u žiriju, je bilo teško, naročito u polufinalu. Najprije zbog toga što je moj nizozemski jezik još uvijek gotovo nepostojeći, pa nisam razumijevala komentare kolega. Kasnije sam se navikla. U žiriju smo bili nas četvero, sa vrlo različitim "backgroundom" (bila je i Tjarda/The Uzume, koju znate iz tribal fusion svijeta), no uglavnom smo se slagali. Naravno,  bilo je i nesuglasica, no to je činilo natjecanje zanimljivijim. Bilo je sjajnih plesačica i mislim da su pobjednice to i zaslužile! Vrlo su kreativne, imaju nevjerojatnu tehniku i vrlo su ambiciozne. Između  polufinala i finala, pobjednici dobivaju besplatne radionice i coaching, a nakon finala, pobjednici – koji će nastupiti na Liteside Festivalu u sekciji Shimmy Shake – dobivaju jedan dan tečaja 'Scenskog izričaja' sa mnom. Cilj je da se poboljša kvaliteta i kriteriji trbušnog plesa općenito, te da se potakne na kreativnost. Vrlo zanimljivo iskustvo!

Orijentalni-ples.com: Hvala ti na odgovorima! Zaista sam uživala radeći ovaj intervju. Veselim se radionicama u ožujku!

Slijede dojmovi polaznica radionice 'Spinning (vrtnja)' održane u svibnju 2009. pod vodstvom Valentine Lacmanović.

Radionica je u potpunosti ispunila moja očekivanja. Točno to sam očekivala što je Valentina i prezentirala, puno scensko-tehničkih caka i uvod u vrtnju i na kraju testiranje svojih (duhovnih) sposobnosti, spremnosti na prevazilaženje svojih granica. Valentina je jedna od najkompetentnijih plesačica – predavačica (ako ne i najbolja), predaje na potpuno drugačiji način nego li smo više-manje svi naviknuti. Ima neiscrpno pozadinsko znanje, a sama može vjerodostojno pokazati i ilustrirati ono što objašnjava. Nemam posebnih postreakcija što se tiče dotične radionice, barem u nekom duhovno-emotivnom smislu; jedno što sve više kroz njene radionice osvještavam ogromne barijere u sebi… potpuno novi izazov. ~~ Kristina Keelin Kovačić

Od radionice sam očekivala puno, a dobila jos i više.  Nevjerojatno, ali istinito:) . Valentina je kao voditeljica bila zaista super: iskrena, profesionalna, a istovremeno opuštena i dio ekipe. U nijednom trenutku nisam osjetila umor ili dosadu. Dapace, sa radionice sam otišla opuštena, sretna i puna energije.
Od same pripreme do vrtnje na kraju, u meni su se pobudile mnoge reakcije: kroz pripremu za vrtnju osjetila sam povezanost s grupom, prolaz energije kroz tijelo (pogotovo dlanove), osjećaj sigurnosti i smirenosti. Sama vrtnja donijela je nesto mnogo nježnije, a istovremeno mnogo jače od osjećaja koje sam doživjela kroz pripremu. U početku mi se bilo malo teško opustiti, ali nakon par minuta u kojim sam se sjetila Valentininih savjeta kako se opustiti, prepustila sam se glazbi koja me odnijela u svijet koji je samo moj. Svijet u kome sam osjetila sebe u potpunosti. Osjećaji sreće, tuge, žaljenja, krivnje, ljubavi prolazili su kroz mene i oko mene. U vrtlogu koji sam sama stvorila, nalazilo se sve to skupa sa sjećanjima, a ja sam bila ta koja ga je kontrolirala. Vidjela sam kroz maglu druge kako formiraju svoje svjetove, ali me nije bilo strah za moj svijet. U jednom trenutku osjetila sam apsolutnu slobodu. Osjećaj ispunjenosti preplavio mi je dušu i tijelo i nisam htjela prestati. Osjećala sam da tu pripadam, ali ipak sam stala. Suze su same krenule, a moje oči ostale zatvorene. Nisam se mogla pomaknuti. Još sam osjećala tu ispunjenost u sebi. Bilo me strah da će nestati kad otvorim oči. Tad je Valentina došla do mene i zagrlila me. Bila je to iskrena podrška koja mi je u tom trenutku itekako trebala. Držala me u zagrljaju dok nisam bila spremna otvoriti oči. Nina je sjela do mene i također mi pruzila podršku. Upravo ta podrška od ljudi koji mi nisu ni mama, brat ili prijateljica je u meni zadržalo onaj osjećaj ispunjenosti. Kući sam otišla sa osmijehom na licu i srećom i ljubavi u srcu. ~~ Jelena Dasović

Prije svega, meni je Valentina super osoba, neka snažna energija struji kroz nju, čini mi se da radionica s njom ne može biti loša. Odlučila sam se na radionicu najviše zbog znatiželje a moja su očekivanja uglavnom bila povezana sa željom za oslobađanjem od ograničenja (moje najveće ograničenje je ego, mislim da sam ga se riješila na koji trenutak, ali samo na trenutak). Imala sam i želju osjetiti iscjeliteljsku moć vrtnje, u smislu čišćenja sustava od otrova, ne samo fizički već se očistiti od želje za njima… nakon vrtnje sam se osjećala pročišćeno (doduše, bilo mi je malo mučno) i htjela bih da taj osjećaj potraje I jedva čekam vrtiti se opet Tijekom cijele radionice sam uživala, mislim da je Valentinin načim vođenja radionice bio kompetentan, polako nas je uvodila u vrtnju, nije bilo prebrzo niti presporo, a što mi je najbitnije imala sam povjerenja u nju, zato je valjda tako dobro i ispalo. Sama vrtnja je pobudila svakojake osjećaje, od straha da se vrtim brže, preko želje za nadilaženjem fizičih nuspojava (mučnina, bole me ruke, znojim se…), ponesenosti ritmom, straha od gubitka kontrole, želje za gubitkom kontrole, pa sve do straha od zaustavljanja, odnosno prestanka vrtnje… poprilično kaotično… na kraju sam samo pala na pod… i još neko vrijeme sam bila pod dojmom. Nekako me sve to ipak sabralo, smirilo, opustilo… netom nakon zaustavljanja sam osjetila neku prazninu, neko Ništa, ne u lošem smislu…Nisam primjetila nuspojave, osim da se želim opet vrtiti i opet ići na Valentinine radionice . ~~ Gorana Grubačević

Oduševljena sam radionicom, dobila sam upravo ono što sam trebala.  Također, oduševljena sam i inspirirana Valentinom, njezinim pristupom i podrškom, vibracijom – nije prenijela samo pokret već i ono što se krije iza pokreta, odnosno odškrinula je vrata i ostavila nam da odlučimo možemo li/želimo li proći kroz njih i koliko daleko želimo ići. Ako sam i nešto očekivala prije radionice – onda je to bilo upravo to.  Osobnu reakciju na vrtnju malo ću teže opisati riječima, čini mi se da sve što kažem to ne može prenijeti doživljaj. U vrtnju sam krenula bez ikakvog predumišljaja, bez misli, bez očekivanja, bez straha itd. Doživjela sam je kao da je to nešto što, eto, radim svakog dana – znači vrlo poznato, ugodno. Prepustila sam se impulsu koji je dolazio duboko iz moje nutrine. Ako su mi i dolazile neke misli – ja ih se ne mogu sjetiti. Straha nije bilo.  Samo osjećaji koji naizgled izgledaju kontradiktorni – "vidjela" sam sve i ništa; registrirala sam sve i ništa; bila sam ja, jedinka i nisam bila ja – već stopljena s cjelinom, nije bilo granice između mene i svijeta, drugih, univerzuma…; izrazito izoštrene svijesti, i u dvorani i svjetlosnim godinama daleko od nje; osjećala sam tijelo ali i kao da ga nije bilo; duboko dotaknuta na trenutke sam plakala od radosti, dirnutosti, ljubavi, slobode…jednostavno neopisivo; i sve sudionice koje su odustale od vrtnje bile su velika podrška u procesu, njihov fokus na nas koje smo se vrtile davao je dodatnu energiju…; vrteći se oko svoje osi, svoje svjetlosti, vrtila sam se oko osi svijeta… Niti da sam htjela, a nisam, ne bih mogla stati da nas Valentina nije zaustavila. Ostala sam bez riječi. Nisam mogla sastaviti jednu suvislu rečenicu. Nisam niti osjećala potrebu da govorim. ~~ Borka Cafuk

Intervju s Valentinom Lacmanović nastao je 22.veljače 2010. godine.

Razgovarala: Dunja

Slike: privatni album, slike sa nastupa: Mario Cigić, Leen Van Laethem

 

Povod za ovaj razgovor sa mladom slovenskom plesačicom je Bellydance Unveiled - dugo očekivani plesni spektakl u kojem Amaya Dance Company sudjeluje sa čak trideset trbušnih plesačica i koji je, trenutno jedini bellydance-only šou u Europi, koncipiran za kazališne daske i namijenjen za više izvođenja. Ovu predstavu dosada je vidjelo oko dvije tisuće gledatelja, a hrvatska publika moći će ju pogledati u Zagrebačkom kazalištu lutaka – Scena Travno, 6.ožujka 2010. godine .
Sudeći prema prošlogodišnjoj plesnoj produkciji Orient Under Construction, koju također potpisuje naša sugovornica, ni ovaj novi spektakl nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Osim Zagreba i Ljubljane, tijekom veljače i ožujka show odlazi u goste i u Veneciju, Trst , Milano i Banja Luku. Pročitajte što nam je o pripremi i nastajanju ove plesne predstave rekla njena idejna začetnica, glavna koreografkinja i plesačica – Manca Pavli.

Orijentalni-ples.com: Koja bi bila osnovna razlika između show-a Orient Under Construction, koji je svoju premijeru doživio u siječnju 2009. godine, i ovogodišnjeg Bellydance Unveiled?

Manca: Za mene je razlika stopostotna. Orient Under Construction radila sam u čast mojih učiteljica – The Indigo, Unmata, Urban Tribal, Suhaila… Svi su dijelovi bili reprezentacija njihovih stilova. Ovaj put, predstava je više "moja". Amaya Dance Company sastoji se od djevojaka koje su audiciju prošle u ljeto '09. i mnoge od njih su nove. Ove je godine bilo puno teže napraviti predstavu, svaki je komad nastajao duže nego lani, uz više vježbanja, a čak nam je i za izradu kostima trebalo puno više vremena. Imam osjećaj da je ovaj show na puno višem nivou nego što je to bio Orient Under Construction. Trudimo se najviše što možemo da sve bude profesionalno. Na našoj turneji posjetit ćemo Ljubljanu, Zagreb, Banja Luku, Trst, Veneciju i Milano, što je ostvarenje snova i jako je uzbudljivo.

Orijentalni-ples.com: Što je inspiriralo tvoj rad na predstavi Bellydance Unveiled i koja je glavna poruka show-a?

Manca: Toliko me toga inspiriralo… Najvjerovatnije, u prvom redu, plesačice koje su dio predstave. Fantastične su i teško mi je za povjerovati da smo sve mi na istom mjestu, u jednoj maloj zemlji, da su djevojke toliko voljne međusobno surađivati na projektu koji ti oduzima toliko vremena, a donosi nula profita, a istovremeno zahtjeva i puno živaca i puno, puno strpljenja. Teško mi je za povjerovati i da su me trpile (smijeh). eto, otuda sva moja inspiracija. Naravno, tu je i jednostavni, kreativni poticaj koji mi ples daje. Moram plesati. Moram stvarati. Nije upitno; jednostavno to moram raditi. Pa kako odoljeti svoj toj prekrasnoj glazbi koja nas okružuje?! Također smatram da je potrebno podignuti trbušni ples na višu razinu, a jedan od načina je i kreiranje predstave koja neće biti na razini školske produkcije ( ne kažem da je išta loše u školskim predstavama ), već one koja je prilagođena kazališnim daskama. Laganim koracima, nadam se da će trbušni ples biti prihvaćen kao umjetnost.

Orijentalni-ples.com: Koja je tajna tvojih organizacijskih sposobnosti? Kako uspijevaš koordinirati 30 plesačica, a istovremeno kreirati nove koreografije za predstavu, smisliti i izraditi sve potrebne kostime…

Manca: Oh, ne uspijevam to sve… Poprilično gubim glavu. Jednostavno je previše posla… Bellydance Unveiled mi je na pameti 24/7. Istovremeno vodim i svoje plesne tečajeve, studiram na faksu, a usred priprema za Bellydance Unveiled išla sam na turneju sa Bellydance Superstars, što mi je oduzelo više vremena od onog samo provedenog na putu. Nema tajne, samo stopostotna predanost i rad.

Orijentalni-ples.com: S kojim si se problemima susrela stvarajući ovaj plesni show i što si naučila iz njih?

Manca: Toliko toga sam naučila! Od cjenkanja sa egipatskim proizvođačima kostima (naučila sam da "Inshallah" nije dobar odgovor na pitanje "Da li će moji kostimi stići do tog-i-tog datuma?"), preko tehničkih poteškoća s koreografijom (Tribal ples u cipelama ove godine, ajoj!), do prepucavanja sa upravama kazališnih kuća ("Da, trebamo veliku pozornicu!") i pomaganja plesačicama da zadrže vjeru u sebe. Puno sam toga naučila, ali mislim da mi je najvažnija lekcija to da neke stvari jednostavno moram "otpustiti". Nemoguće je svakoga učiniti jednako sretnim, čak i ako se doista trudiš. Ponovno sam si potvrdila već naučenu lekciju da ovo radimo zbog plesa, a ne zbog drugih ljudi.

Orijentalni-ples.com: Glavna si koreografkinja, plesačica u predstavi, umjetnička direktorica, osoba zadužena za marketing, producentica predstave Bellydance Unveiled i izvršna promotorica. SAMO to?!?

Manca: Pa, u ovom nabrajanju nedostaje nam još i manager. (smijeh)

Orijentalni-ples.com: Možemo li pričati o brojevima? Koliko je sati uvježbavanja iza vas? Koliko promjena kostima se "događa" u predstavi? Koliko kostima sveukupno uopće imate? Koliko ste suza prolile u nastajanju ove predstave?

Manca: Više ni ne brojim… Jedino sigurno jest da vježbamo kao luđakinje. Osim redovitih plesnih tečajeva, imamo probe non-stop od 8:00 do 21:00 sat. Toliko je promjena kostima… Moramo izvježbati kako se presvući u 40 sekundi. (smijeh) Što se suza tiče…pa, plačem svaki dan posljednjih tjedana. Čini se kao da sve što je moglo, loše je krenulo. Ove su godine djevojke pod ogromnim pritiskom (s obzirom da nismo toliko sretne da se jedino ovime bavimo i da možemo živjeti od toga), pa smo isplakale čitav u jednu rijeku Nil. No, sve je ovo još dobro, sve dok se uspijemo na kraju sabrati i krenuti dalje.

Orijentalni-ples.com: Reci nam još nešto pobliže o plesačicama koje sudjeluju u show-u. Poznato je da su neke mlade slovenske trbušne plesačice osvojile glavne nagrade na nekoliko internacionalnih natjecanja i audicija, a čak je i Miles Copeland, il capo del Bellydance Superstars, rekao "Čime ih samo hrane u toj Sloveniji?!", aludirajući na razmjerno velik broj kvalitetnih plesačica iz jedne male zemlje. 

Manca: Doista, to je rekao?! Imam osjećaj da se mnoge od njih zapravo skrivaju, ali sve su toliko nevjerovatne i posvećene plesu, da je to zapanjujuće. Neke od njih doista jesu osvojile prestižne nagrade, većina su i same učiteljice trbušnog plesa, a mnogo ih upravlja svojim vlastitim plesnim školama i samostalno rade na vlastitim projektima. Zato smatram da je super to što smo se sve okupile da zajedno radimo na predstavi Bellydance Unveiled.

Orijentalni-ples.com: Poprilično je neobično za ovaj dio Europe, ili Europu općenito, da se producira toliko veliki plesni show posvećen samo trbušnom plesu; a još manje da ga se "izvede" na turneju po kazalištima raznih zemalja. Čini mi se da jedino Morgana i njen Excalibur Dance Company iz Španjolske rade nešto slično. Zašto ovakve produkcije nisu češće i koliko je uopće financijski isplativo postaviti ovakvu predstavu u današnjem, krizom opterećenim, svijetu?

Manca: To je točno, ne znam niti za jednu europsku skupinu koja radi nešto slično, osim Leile Haddad i njene  teatarske skupine Zikrayat. Ne događa se češće zato što ne postoje financijska sredstva. Mi ovo činimo za nikakvu financijsku naknadu. Sredstva prikupljena od prodaje ulaznica za show, pokriju najam kazališta, našu ekipu za svjetlosne efekte, naknadu za muzička prava te troškove transporta. Ako bismo htjele isključivo zarađivati, ne bismo ovo mogle raditi. Mislim da je dio problema i u tome što kazališta jednostavno ne žele "otkupiti" ovakav show, jer trbušni ples nije nešto što žele u svom repertoaru. Većina publike na predstavi su, uglavnom, i same plesačice.

Orijentalni-ples.com: Da li je Bellydance Unveiled ostvarenje tvojih snova ili već radiš na novom projektu?

Manca: Trenutno mislim da ću uzeti podužu pauzu prije nego se primim ičega sličnog. Za sada, Bellydance Unveiled je moja posljednja produkcija koja nalikuje spektaklu.

Orijentalni-ples.com:  Koji su ti osobni i profesionalni ciljevi za 2010. godinu?

Manca: Bellydance Unveiled, Bellydance Unveiled i Bellydance Unveiled! Nakon toga više ću se posvetiti podučavanju i  svojim učenicama.

Orijentalni-ples.com: Što bi poručila nekome iz Hrvatske tko želi učiti od tebe? Kako to može ostvariti?

Manca: Radionice su najbolji način. Slovenija je udaljena jednu kratku vožnju. Razgovaramo i o ponovnoj radionici u Zagrebu. U međuvremenu, u Zagrebu ima toliko izvrsnih učiteljica i mislim da plesačice imaju zaista dobar izbor.

Orijentalni-ples.com: Na kraju, što bi poručila publici koja se sprema da dođe pogledati Bellydance Unveiled u Zagrebu 6. ožujka ?

Manca: Uživajte u predstavi, zaghareet-ajte glasno i zabavite se!

 

 I MANCA JE MORALA ISPUNJAVATI PRAZNE LINIJE :

Moj omiljeni plesni film je Youtube

Moja omiljena internetska stranica je tribe.net (još uvijek ga volim, iako je "out")

Pjesma koja mi uvijek uspije izmamiti smiješak je bilo koji saidi ritam 

Tri stvari koje baš uvijek imam sa sobom su notebook, telefon i činelice

Najdraža odjeća za trening: Melodia hlače, naravno

Hrana za kojom najčešće žudim: čokolada, definitivno sam ovisnica

Volim mačke zato što te one vole, BEZ OBZIRA NA SVE

Plesačica zlatnog doba egipatske kinematografije kojoj se najviše divim je Tahia Carioca

Vještina koju sam oduvjek htjela naučiti, ali još nisam našla vremena: paragliding

Razgovarala, prevela i prilagodila: Dunja, 20.siječnja 2010. g.

Ivanu Najev, odnosno Devi Rani, upoznala sam početkom godine, taman u vrijeme kada je nastajala plesna produkcija BellyLove izvedena u Centru za kulturu Trešnjevka, na Valentinovo 2009. godine. Spojila nas je ljubav prema plesu. Ivana me pronašla zahvaljujući ovoj web stranici, a kao mlada dvadesetogodišnja plesačica indijskih plesova koja živi u Splitu (u kojemu se tada nije baš puno toga događalo što se tiče orijentalnih plesova), zanimalo ju je kako može pokrenuti svoj plesni studio i proširiti plesnu kulturu.  Zbog geografske udaljenosti, naša su se druženja pretvorila u dugotrajne telefonske razgovore, a povezivala nas je još jedna zajednička stvar: Rani je mama male djevojčice Ramani, koja je svega devet mjeseci starija od mog Lukasa; obje smo se odlučile za povezujuće roditeljstvo i produženo dojenje i obje smo u ovoj fazi plesale i podučavale ples. Sviđalo mi se što jedna izuzetno mlada osoba konačno ima entuzijazma za pokrenuti splitsku plesnu scenu, jer su moji dotadašnji pokušaji da nešto, po pitanju trbušnog plesa, organiziram i u Splitu, nailazili na nerazumijevanje tamošnjih instruktorica.

Orijentalni-ples.com: Rani, od kuda vuku korijene tvoji plesni počeci? Gdje si rođena i odrasla? Sjećaš li se nekog prijelomnog trenutka u svom životu?
Devi Rani: Plesom sam se počela baviti sa šest i po godina, pa do svoje desete, zatim sam imala stanku do svoje sedamnaeste, kada sam se ozbiljno posvetila plesu.Kao dijete plesala sam balet i latinoameričke plesove. Uživala sam u tome, ali kako sam bila svestrana, hjela sam okušati i neki sport. Išla sam na plivanje, judo, tenis… Fizički sam oduvijek bila sportske građe, a još kao dijete znala sam da ću se baviti fizičkom aktivnošću vezanom za umjetnost. Odrasla sam u obiteljskoj kući u Splitu i jako volim svoj grad.
Od svoje dvanaeste godine intenzivno sa živjela i tražila sebe u umjetnosti, posebno fotografiji i filmu. U šesnaestoj godini posvetila sam sve svoje slobodno vrijeme proučavanju vedske istočnjačke kulture i prakticiranju bhakti joge. Inspiraciju i glavnu podršku da postanem plesačica dobila samod svog učitelja bhakti joge Secinandana Swamija. smatram ga jako posebnom osobom kojoj potpuno vjerujem i nisam falila. Usmjerio me na moju dharma (propisana dužnost, način života). Rekao mi je da je ples moj životni put dok još nisam ni slutila da je to tako. Vječno ću mu biti zahvalna.

Orijentalni-ples.com: Sa 18 godina provela si neko vrijeme u Indiji učeći indijskeplesove. Kako si se odlučila na odlazak? U kojem dijelu Indije si živjela i koje si sve plesove učila?
Devi Rani: Shvatila sam da želim potpuno školovanje i čim sam postala punoljetna, bila sam spremna za odlazak na Daleki Istok. Godinu dana sam živjela u Sjevernoj Indiji – Utar Pradesh – u gradiću koji se zove Vrindavan. Upisana sam na akademiju indijskih klasičnih plesova koja traje sedam godina, sa plesom odissi. Sa intenzivnm satovima, završila sam dvije godine školovanja u jednoj. Moja učiteljica zove se Kunjalata Mishra i dolazi iz Istočne Indije, baš kao i ovaj ples. Njen muž, također guru, podučavao me je tehniku, a ona sve ostalo. Neko vrijeme sam živjela u školi, plešući od jutra do mraka, nekada mi je znala krv biti na stopalima. Tada sam spoznala sa koliko se predanosti i muke postaje plesač indijskih klasičnih plesova. Nije to bilo med i mlijeko – shvatila sam da sam pristupila nastarijem i najtežem plesu na svijetu. Uz akademiju sam pohađala privatne lekcije raznih učiteljica, lekcije pokreta folklornih plesova, bollywooda, a naučila sam i prve pokrete trbušnog plesa.

Orijentalni-ples.com: Spomenula si trbušni ples, a plesna teorija kaže da je orijentalni ples  upravo nastao iz indijskih folk, tj. romskih plesova. Koja je tema i poruka indijskh plesova koje plešeš?
Devi Rani: Svi drevni istočni plesovi dolaze iz hramskih rituala obožavanja boginja i bogova. Ples je na Istoku, u prvom redu bio povezan s religijom, pa je za razumijeti da je važno poznavati drevnu civilizaciju Istoka, kao i religije hinduizam i budizam.
Ples se oduvijek dijelio na folk plesove i klasične plesove. Klasični plesovi su oni čija je forma zapisana u vedskim spisima (natya shastra). To su odissi, bharata natyam, mohiniatam, kuchipudi, satrija i tako dalje. Ja kažem iz šale "stariji od boga", prema ljudskom saznanju pet tisuća godina, ali ipak se radi o nebrojivom vremenu. Folk plesovi su oni koji dolaze od ljudi, od naroda, a tu spada trbušni ples. Dokazi ove tvrdnje potječu s Bliskog Istoka od kultova obožavanja boginje majke Plodnosti, Majke Zemlje. Dakako da je to zrcalna slika najstarije civilizacije Indije, gdje je obožavanje bogova i boginja svakodnevica još i danas. U novijem vremenu, trbušni ples razvio se u Sjevernoj Indiji, na području iz kojeg potječu Romi, tj. Bandžare , putujući narod bez kuće nad glavom… Priču dalje znate: Bandžare su proširili svoj ples putovanjima cijelim Bliskim Istokom… Obožavam te Rome, da mogu birati, htjela bih re roditi u romskom plemenu! Obožavam proučavati indijske folk plesove; oni me inspiriraju.

Orijentalni-ples.com: Jesi li za vrijeme svog boravka u Indiji upoznala neke zanimljive ljude, možda plesače, koji su te posebno inspirirali?
Devi Rani: Najviše su me inspirirale seoske žene koje su plesale u hramovima. Hramovi su velike građevine podignute u čast nekog boga ili boginje. Tu sam svakodnevno crpila svoju snagu, želju i hrabrost. Glazbenici bi svirali, a sve žene koje su to osjetile, jednostavno bi ustale i počele plesati folk plesove, a ja bih se uvijek našla među njima. Tako bi se, sa mojim ispunjenim srcem i sa osmjehom na licu, bližio kraj dana, a ja bih zaboravila sve obveze u ovom svijetu – željela sam da ti trenuci traju vječno – osjećajući povezanost sa božanskom energijomi sa glazbom, a ne sa svojim egom. Na taj način, moja su prva plesna iskustva bila upravo ta hramska plesanja, čista improvizacija sa sviračima i mnoštvom ljudi. Najviše sam vremena provodila u hramu Radharamana. Tako plešući glavnom obožavanom božanstvu u hinduizmu, zaljubila sam se u devadasi i mahari sustav. One su bile svećenice u hramovima, a jednom prilikom održat ću predavanje o tome…

Orijentalni-ples.com: Odlučila si se za povratak u rodni Split, gdje si postala mama sada gotovo dvogodišnje djevojčice. Kako spajaš svoju ljubav prema plesu i majčinstvo? Jesi li plesala u trudnoći? Kako su ti uopće prošli trudnoća i porod?
Devi Rani: Nisam namjeravala da se vratim u Split dok ne završim plesnu akademiju. Majka sam postala slučajem i tako dobila još jednu iskrenu ljubav, osim plesa – moju malu Indijku, Devi Ramani. U trudnoći sam stalno imala želju da plešem, ali prijetila mi je opasnost od prijevremenog poroda, pa sam morala mnogo odmarati. Vrijeme sam ubijala vedskom literaturom koju je nužno poznavati za indijske klasične plesove te DVD-ovima koje sam donijela sa sobom. Moja djevojčica Devi Ramani sada mi je najveća inspiracija da se izborim za ono što želim – da postanem profesionalna plesačica i poznavatelj orijentalnih plesova.

Orijentalni-ples.com: Odlučila si 'uzdrmati' grad Split i otvorila vlastiti plesni studio u kojem podučavaš ples. Kakva je, po tvom mišljenju, zainteresiranost splitske javnosti za učenje klasičnih indijskih plesova?
Devi Rani: Ove jeseni sam otvorila plesni studio koji nosi moje umjetničko ime "Devi Rani". To mi je bio prvi korak, pošto zbog majčinstva nisam u mogućnosti nastaviti školovanje na Istoku, da nisam ograničena samo na Indiju. To je jedini način da se nastavim samouko plesno razvijati. Split je neusporediv sa Zagrebom – po broju zainteresiranih za plesne tečajeve, mislim da zaostajemo za Zagrebom nekih sedam godina.

Orijentalni-ples.com: Zaljubila si se u tribal fusion Trbušni ples. kako pronalaziš inspiraciju, s obzirom da u Splitu nema tribal učiteljice?

Devi Rani: Tribal Fusion učim posljednjih godinu i po i skroz sam zaljubljena u ovaj stil. Dopušta mi slobodu da izrazim sebe i da ga podržavam znanjem koje imam otprije. Daje mi slobodu biranja glazbe, sadrži pokrete romskih plesova koje toliko volim, traži gipkost i uvjetuje bavljenje jogom. Volim i srebrni nakit . Samouko se svakoga dana borim da naučim nešto novo, sve dok ne budem u mogućnosti da putujem i surađujem sa drugim plesačicama. 

Orijentalni-ples.com: Gdje obično nastupaš i kako publika prihvaća tvoj ples?
Devi Rani: Nastupam na Festivalima Indije i u Udruzi Atma. U 2010. se nadam nastupima u urbanim klubovima, na festivalima i sa fusion bendovima. Publika reagira, jednom rječju, iznenađeno. Smatram da je to zbog nedovoljno poznate svene orijentalnih plesova kod nas.

Orijentalni-ples.com: Ulazimo u novu godinu – koji su ti plesni planovi i kako bi voljela da splitska plesna scena izgleda za godinu dana?
Devi Rani: Moj jedini plan je da radim na sebi, da se borim za svoju plesnu sposobnost i kvalificiranost, da ponizno idem naprijed i razvijam svoj plesni duh. Što su ovdašnje plesačice više educirane, to će splitska orijentalna plesna scena biti bolja. Želja mi je da svakim mojim nastupom, publika (žene) budu inspirirane da se i same posvete plesu. Našim splitskim učiteljicama, počevši od mene, treba više iskustva i znanja.

Orijentalni-ples.com: Primjećujem i na tebi neke tetovaže…

Devi Rani: Sve tri tetovaže koje imam na sebi napravila sam sa šesnaest godina, dok sam još išla u srednju školu i bila buntovnica (smijeh). Kao inspiracija za prvu tetovažu – zmaj na ramenu – poslužile su mi kineske legende i jedna pjesma koja kaže "budi uvijek kao zmaj…". Drugu tetovažu stavila sam na stražnjicu da mi je roditelji ne vide – lotosov cvijet sa plavim okom iz kojega se rađa život, a treća, na desnoj ruci, je stih na sanskritu iz vedskog spisa Bhgavad Gite, koji kaže: "Ja sam izvorni miris zemlje i toplina vatre, ja sam život svega živoga i pokora svih pustinjaka…". Mojim tetovažama nije kraj, upravo spajam slike i planiram istetovirati niski struk i leđa.

Razgovarala: Dunja, 26.prosinca 2009.

Novu rubriku intervjua otvaramo razgovorom sa plesačicom koja je donijela  Tribal trbušni ples u Hrvatsku prije sedam-osam godina, sasvim slučajno ljetujući u Hrvatskoj. Sada se to promijenilo, pa je Susan trajno nastanjena u Zagrebu, a njene su učenice tijekom proteklih godina već pomalo proširile Tribal virus Zagrebom. Susan Frankovich putuje po Europi i održava radionice, a  u Zagrebu podučava ples na svakodnevnoj bazi.

Orijentalni-ples.com: Suz, ne znamo puno o tvom djetinjstvu: možeš li nam ispričati gdje si rođena, gdje si provela djetinjstvo i – najvažnije – kada si prvi put zakoračila u plesni studio?
Susan: Rođena sam i odrasla u gradu Renou, država Nevada. Malo prije svog osamnaestog rođendana preselila sam se u Santa Fe, država Novi Meksiko. Plesnu poduku počela sam dobivati već u dobi od tri godine. Kroz rano djetinjstvo plesala sam balet, jazz i step, ali ne sve to odjednom. U kasnijem djetinjstvu fokusirala sam se na jazz i hip hop, ali sam i dalje morala učiti balet, iako zbog toga baš i nisam bila najsretnija. 

Orijentalni-ples.com: Završila si školu kineske akumpunkture, zar ne? Možda i još neki seminar za terapeuta alternativne medicine?

Susan: Nisam stigla do diplome na koleđu za kinesku medicinu, ali sam završila tri od ukupno četiri godine studija. Koledž je tada bankrotirao, jer su vlasnici prisvojili dva milijuna dolara i pobjegli u Kinu (ja sam mislila da tako nešto postoji samo u Hrvatskoj, op. ur.). Tada se koledž zatvorio, a iako sam imala namjeru dalje nastaviti – životni put me prije diplome odveo u New York, a tada su me okupirali i neki drugi neostvareni snovi. Neko vrijeme sam radila klinici koledža (kineske medicine, op. ur.) i uživala u tome; takav posao mi je bilo vrlo ugodno i prirodno raditi. Ipak, na kraju sam diplomirala muzičku kompoziciju i izvedbu. Nakon toga upisala sam glumu, ali sam se nakon 18 mjeseci prebacila na  daljnju glazbenu naobrazbu. Smiješno je da od vremena kad sam diplomirala nisam uopće svirala klavir, ali to me dovelo natrag do plesa – moje ultimativne umjetničke forme koju sam upoznala još u djetinjstvu.

Orijentalni-ple.com: Sjećaš li se svog prvog plesnog nastupa? Vjerojatno si bila još djevojčica…
Susan: Ne sjećam se svog prvog nastupa, ali se sjećam da je bio u kazalištu u koje sam svake godine, u božićno vrijeme, išla gledati Orašara, a ponekad, sa mamom, i na koncerte simfonijskog orkestra. Sjećam se svojih klavirskih nastupa iz ranog djetinjstva, a najviše se sjećam da sam se mrzila nakloniti publici (smijeh). Taj osjećaj mi je bio neugodan. Sjećam se plesnih nastupa iz mladosti kada smo, mi plesačice, morale nositi kosu čvrsto zalizanu u pundžu, sa make-upom koji se sastojao od ljubičastog, plavog i ružičastog sjenila na kapcima, eyeliner-om i, čini mi se, umjetnim trepavicama. Nisam baš sigurna za umjetne trepavice, možda je to ipak bilo za neki dobrotvorni event koji je moja mama pomagala organizirati.

Orijentalni-ples.com: Umirem od znatiželje da te pitam da li si ikad bila kabaretska plesačica (cabaret style – američki naziv za danas najrasprostanjeniji oblik trbušnog plesa, kombinacija egipatskog, turskog i klasičnog, op. ur.). U stvari, baš bih te rado vidjela (i uslikala) u klasičnom kostimu trbušne plesačice .
Susan: Slobodno mogu reći da je moja prva učiteljica trbušnog plesa, od 1995. do 1996., bila plesačica kabaretskog stila. U to vrijeme još nisam ni znala za razne stilove, samo sam znala da je ona izvrsna učiteljica. Sram me je reći da se ne sjećam iz koje je bliskoistočne zemlje ona bila, ali bila mi je vrlo egzotična. Od nje sam učila samo tri mjeseca, jer toliko je trajala njena obveza u fitness centru mog koledža. Naučila nas je koreografiju koju sam čak izvela sa svojim kolegicama-plesačicama na nekom studentskom eventu. U tom sam periodu imala obrijanu glavu i nosila ogrlicu sa šiljcima, a za nastup smo nosili duge suknje i grudnjake na koje smo pričvrstile neki nakit. Iako je to bilo vrlo amaterski, bilo je zabavno! Sljedeći semestar došla je nova učiteljica koju nisam baš zavoljela, bila je jednostavno 'preslobodnog duha' za mene. Dok je plesala, duboko je uzdisala, ondulirala i mahala rukama, zabacivala glavu i svoju super-dugu kosu, te tražila isto od nas. To jednostavno nije bilo za mene. Puno više su mi se sviđale analitičke metode prijašnje učiteljice. Nakon ovog iskustva, pauzirala sam s trbušnim plesom sve do 2000. godine, kada sam sasvim slučajno počela učiti ATS (American Tribal Style – američki tribal stil trbušnog plesa, op. ur.). Godinama prije toga pokušavala sam pronaći rekreaciju koja bi se podudarala s mojim rasporedom obveza i, do tada, to se nije desilo. Stoga smatram da  mi je bilo suđeno pronaći taj ATS tečaj! I dalje nisam baš razumjela razliku između stilova sve  dok se nisam malo ozbiljnije zainteresirala, ali znala sam da je Tribal stil baš za mene. Sviđala mi se alternativna subkultura prisutna u Tribalu, jer sam već bila dio nje. Osjećaj dok sam plesala je također bio totalno drukčiji: manje 'zavodnički' i sklon flertu, a više nekako dostojanstven, 'kraljevski'. Doista sam se osjetila snažnom i moćnom ženom, a taj mi je osjećaj jako pasao. Nakon toga, kabaretski stil za mene više nije dolazio u obzir! Preseljenje u New York City donijelo je promjenu, jer tamo baš i nije bilo mnogo Tribal plesačica. Zaposlila sam se na recepciji plesnog centra i zarađivala sam besplatne plesne sate. Puno sam učila afrički ples i odlučila da se trebam ozbiljnije pozabaviti trbušnim. Završila sam na satovima izvrsne učiteljice koja se zove Ranya Renee Fleysher. U početku sam bila nespretna i uvjerena da izgledam jako glupo izvodeći plesne pokrete, ali ipak mi se svidjelo, a svidjela mi se i Ranya. Od nje sam dobila kritike s kojima se tada nisam slagala, ali kasnije sam uvidjela da je bila u pravu. Bila sam tako tvrdoglava! Ranya me pozvala da budem dio njene plesne skupine, a ja sam ju odbila iz razloga što su njene plesačice morale nositi perike. Pomislila sam: " Nema šanse, ako me netko ne prihvaća ovakvu kakva jesam, onda to ne želim raditi!". Danas mi je smiješno kako me je takva sitnica mogla odbiti, a zanimljivo mi je kako se s godinama promijeniš… Voditeljice skupine Bellyqueen (Kaeshi Chai, Amar Gamal, op. ur.) su me promijenile – od totalno earthy i pomalo nesređene – do sofisticiranije plesačice. Kada sam počela raditi s njima, taman smo dobile srebrne kostime i morale smo nositi velike naušnice koje mi se nisu sviđale, ali kada sam ih stavila, zaljubila sam se u njih. Bilo je to na fotografiranju za promo-fotke za potrebe turneje koju je Kaeshi organizirala. Točno se sjećam tog trenutka. Otplesala sam jednu predstavu sa Bellyqueen u 'pravom' kabaretskom kostimu, koji sam posudila od Elisheve. Bio je prekrasan, sa perlicama u nijansama paunovog perja – duboko plavim, zelenim i crnim. Gotovo sam ga bila spremna otkupiti od Elisheve, ali tada sam shvatila da bih ga vrlo rijetko, ako i ikada više, nosila. Bilo ga je zabavno nositi, ali ipak mislim da, u smislu kostimiranja, taj stil nije za mene. Ipak, volim kombinirati kabaretski stil trbušnog plesa sa Tribalom. Takvo poigravanje i kombiniranje otvara nove mogućnosti za plesne pokrete.

Orijentalni-ples.com: Kada podučavaš na svojim tečajevima i radionicama, gotovo uopće ne koristiš metode Suhaile Salimpour za istezanje i jačanje muskulature. Suhaila format je naširoko popularan u metodici podučavanja Tribal stila, i druge Tribal učiteljice ga rado uključuju u svoje podučavanje. Kako to da si ti odlučila ne prikloniti se ovom sveopćem trendu?
Susan: Koristim vježbe istezanja i vježbe jačanja mišića, ali to su vježbe koje sam 'povukla' iz drugih oblika vježbanja kojima sam se tijekom života bavila. Poštujem što Suhaila radi i smatram da je učinila velike stvari za svijet trbušnog plesa, ali nije moj stil da uzimam nešto što netko drugi radi i podučavam točno tu stvar. Što se tiče glute squeezes (vježba jačanja gluteusa kontrakcijama mišića, popularizirana od Suhaile Salimpour, op. ur.), volim ih ponekad podučavati na satu, ali i ohrabrujem učenice da ju vježbaju doma. Što se tiče shimmy-ja, osobno ih radim pomoću bočnih trbušnih mišića. Po mom mišljenju, na takav način izvedeni shimmy je 'mekši', a shimmy-ji izvedeni s pomoću gluteusa puno su oštriji i ograničavaju doseg pokreta. Naravno, oba stila shimmy-ja su potrebna. Dobro je da imamo više načina za izvesti neki pokret, jer nikad ne znaš koja vrsta pokreta će biti baš ona prava koja dočarava ili odgovara glazbi koju ste izabrali za svoj ples. Smatram da je korisno biti u stanju i znati izvesti svaku vrstu shimmy-ja. Shimmy izveden s pomoću kontrakcije gluteusa nije potreban u ATS-u, stoga ga na svojim ATS satovima nepodučavam. Druga priča je Tribal Fusion – tu su nam glute squeezes potrebni, pa ih rado podučavam. Većina učiteljica s kojima sam radila u stvari ne koristi glute shimmy kao primaran shimmy - Bellyqueen najčešće izvode shimmy-je 'iz koljena', dok Mira Betz i Jill Parker rade shimmy uz pomoć bočnih trbušnih mišića.

Orijentalni-ples.com: Čula sam glasinu da te je Sharon Kihara, planetarno popularna Tribal Fusion plesačica, članica Bellydance Superstars (BDSS) i izvornog The Indiga, nagovarala da izađeš na audiciju za Bellydance Superstars. Da li je to točno?
Susan: Da, Sharon i ja smo prijateljice. Kada sam živjela u San Franciscu, zajedno smo pohađale satove Mire Betz. (Sharon je tada već bila bellydance Superstar, op. ur.). Sviđalo joj se kako izgleda kada plešemo skupa i željela je da izađem na audiciju za BDSS. razmišljala sam o tome i na kraj zaključila da 'život na turneji' nije za mene. Takav način življenja nije baš glamurozan: rijetko si doma, puno vremena provodiš u neudobnom autobusu hraneći se onim što pronađeš na benzinskoj crpki ili restoranu uz autocestu, spavaš u drugoj hotelskoj sobi svake noći, žuriš na tehničke probe, uređuješ se za pozornicu na putu prema kazalištu u gotovo nemogućim uvjetima, odradiš šou, spakiraš se i odlaziš u hotel, a sljedeći dan sve ispočetka. Na duge staze, takav život je iznimno iscrpljujući i moraš biti zaista snažna osoba da se nosiš sa time. Ja se jednostavno nisam vidjela u svemu tome, a osim toga, u to vrijeme se moj muž iz Hrvatske doselio u Ameriku i nije mi se činilo poštenim prema njemu da ga ostavljam samoga dok sam ja na turneji. Teško je imati zdravu osobnu vezu ako si često odsutna, a to mogu potvrditi i mnoge moje kolegice.

Orijentalni-ples.com: Kao što si nam već rekla, dok si živjela u New Yorku, surađivala si sa poznatim plesnim ansamblom specijaliziranim za orijentalne plesove Bellyqueen Dance Theater, čiji smo nastup imali prilike vidjeti u Zagrebu u travnju 2008.   Također si snimila svoj solo-ples koji je izašao na Bellyqueen DVD-u koji se nalazi u slobodnoj prodaji. Kako je suradnja sa Bellyqueen plesačicama utjecala na tebe? Možeš li nam opisati tipičan Bellyqueen plesni pokus?
Susan: Bellyqueen cure su potpuno predane plesu! Jako ih volim i strašno mi nedostaju (Kaeshi, Amar Gamal, Anasma, Elisheva, Sandralis, Cara, Feyzah, Geneva Bybee, op. ur.). Minimalni treninzi grupe traju  devet sati na tjedan, a ako se približava šou, tada se broj sati penje na 15. Pokusi su vrlo produktivni: zagrijavanje, drilanje shimmy-ja, kombinacije i okreti inspirirani baletom i suvremenim plesom i tek tada ples – ponavljanje koreografija i učenje novih. Jedna plesačica bi stalno promatrala pokus i bilježila komentare i kritike, koje smo dalje razrađivali i popravljali. Često sam to bila ja jer imam oko za detalje. Kada bi se približavao šou, jako bismo se trudile oko svih pojedinosti nastupa, a tehnička proba je bila obavezna.

Orijentalni-ples.com: Osim što si bila dio planetarno popularne grupe Bellyqueen,  nakon svog preseljenja u San Francisco, blisko si surađivala i sa nekim Tribal-divama kao što su Jill Parker, Mira Betz, Elizabeth Strong, Frederique, Sarah White i Rose Harden. Sve ste bile dio Barbery Coast Shakedown plesno-teatarske grupe koja je svojom izvedbom doticala i pomicala granice trbušnog plesa, poigravala se teatarskim formama i predstavila neke sasvim nove stilizacije. Reci nam nešto o tome.
Susan: Kada sam se doselila u San Francisco, počela sam odlaziti na sate kod Mire Betz i to na preporuku Zoe Jakes (još jedna Bellydance Superstar i trenutna članica The Indigo, op. ur.). Mira i njezini sati plesa su mi se jako svidjeli i ubrzo smo se sprijateljile. Nedugo zatim pozvala me je da budem dio BCShakedown-a. Bila sam oduševljena pozivom! Grupa je već djelovala neko vrijeme, tako da ja nisam imala utjecaja u njenom imenovanju, ali Barbary Coast je bio naziv 'četvrti zadovoljstava' u starom San Franciscu, gdje se odvijalo kockkanje, prostitucija i kriminal za vrijeme Kalifornijske zlatne groznice od 1848. do 1858. godine. To povijesno razdoblje i mjesto inspirirali su nas za naše plesne točke, a otuda i inspiracija za naše saloonske kostime. Plesačice u grupi su stalno fluktuirale; Jill je bila u grupi kada sam ja došla, ali je ubrzo otišla zbog rada na vlastitim projektima. Liz (Elizabeth Strong, op. ur.) je bila dio grupe od početka, a ja sam bila pozvana na njeno mjesto kada je  ona otišla, no ipak se nakon nekog vremena vratila. Sarah je također dolazila i odlazila, ravnajući se prema svojim privatnim obvezama. Fred (Frederique, op. ur.) je bila dio grupe jako kratko i odradile smo samo jedan zajednički šou s njom. Bilo je jako zabavno poigravati se teatarskim formama koje smo koristile u našem šou. Kroz mini-turneje posjetile smo Syracuse, rodni grad Jill Parker te New York City.

Orijentalni-ples.com: Znaš što znači biti solo-umjetnica, ali isto tako znaš što donosi kada si dio plesne grupe. U kojoj od ovih formacija više uživaš?
Susan: Definitivno preferiram biti dio grupe ukoliko je kemija među plesačima prava. Ples je za mene izražavanje osobnosti te povezivanje sa ostalim plesačicama u grupi, stoga mi je puno zabavnije kada mogu spojiti oba ova elementa.

Orijentalni-ples.com: U sklopu svoje solo turneje 2007. godine posjetila si Daleki istok (Kinu i Japan). i održala brojne radionice. Na kojoj je razini Tribal trbušni ples tamo?
Susan: Podučavala sam radionice u Hong Kongu i Guangzhou u Kini te u Nagoyi u Japanu. Bila sam prva internacionalna Tribal plesačica koja je posjetila ove krajeve. Tribal stil nije toliko prisutan kao, primjerice, u Europi, ali poznavajući brzinu kojom geografski penetrira, sigurna sam da se broj onih koje žele naučiti Tribal trbušni ples na Dalekom istoku brzo povećava.

Orijentalni-ples.com: Prošle si godine ostvarila neke velike promjene i pritom ne mislim samo na boju kose . Doselila si se u Hrvatsku, prvo u Dubrovnik, a potom konačno u Zagreb. Što ti se najviše sviđa u hrvatskom načinu života?
Susan: Napravila sam neke velike životne promjene i drago mi je zbog toga! Sviđa mi se što u Hrvatskoj mogu raditi ono što volim raditi. Mogla bih podučavati Tribal trbušni ples i u Americi, ali većina plesačica u Americi mora raditi i druge poslove kako bi mogle preživjeti. Život umjetnika, glumca ili plesača nije lagodan. Stoga volim to što ovdje mogu podučavati, putovati i zarađivati od toga. Sviđa mi se i kultura pijenja kave; način na koji ljudi izdvoje vrijeme za druženje u kafićima, uz kavu ili bez nje. Život može biti stresan svugdje, ali život se puno sporije odvija u Zagrebu nego na bilo kojem drugom mjestu gdje sam prije živjela. Imate vremena disati. Ritam života u Zagrebu puno je brži od onoga u Dubrovniku, pa je Dubrovnik izvrstan za provesti odmor tamo, ali je za mene prespor da bih mogla tamo živjeti i biti produktivna.

Orijentalni-ples.com: Kao i gotovo sve Tribal plesačice, sama izrađuješ svoje kostime. Odakle ti inspiracija?
Susan: Često ugledam tkaninu koja mi se svidi ili komad nakita koji želim upotrijebiti uz nešto što već posjedujem, a što bih mogla prekrojiti i stvoriti nešto sasvim novo.  Često puta niti ne znam kako će nešto izgledati dok ne završim šivanje i ukrašavanje, ali neku nejasnu predodžbu imam. Volim kombinirati različite elemente koji tradicionalno ne idu zajedno. Tijekom godina naučila sam što na meni izgleda dobro,  pa se držim toga.

Orijentalni-ples.com: Preporučuješ li svojim učenicama uzimanje nekih dijetetskih pripravaka – vitamina i minerala – dok treniraju s tobom?
Susan: U glavnom ne preporučujem tako nešto osim ako me netko ne pita. Osobno uzimam vitamine B kompleksa, a uzimat ću i multivitamine čim ih u Hrvatskoj pronađem od nekog kvalitetnog, provjerenog proizvođača. Puno dodataka prehrani koje sam inače uzimala trenutno ne mogu pronaći u Hrvatskoj. Volim pripremati biljne čajeve za sebe i za prijatelje.

Orijentalni-ples.com: Da li se baviš još nekom formom vježbanja osim trbušnim plesom?
Susan: Smatram da su joga i pilates izvrsni. Moram si stvoriti naviku odlazaka na treninge, ali preseljenje u Zagreb donijelo mi je toliko posla da nisam uspjela naći vremena za takve dodatne sadržaje. Jill Parker mi je preporučila Anusara jogu jer ta vrsta izvrsno kombinira principe joge i pilatesa, pa mi je ta ideja baš privlačna.

Orijentalni-ples.com: Imaš veliku tetovažu simbola sunca na leđima. Možeš li nam reći što ta tetovaža tebi predstavlja?
Susan: Moje sunce bilo je rođendanski poklon samoj sebi za moj 19. rođendan. Sanjala sam o toj tetovaži godinama prije nego sam ju dala napraviti. Bila sam u organizaciji očeva i kćeri pod nazivom Indian Princesses, a tamo je moje ime bilo Sun Fish. Željela sam staviti i dvije ribe unutar mog sunčanog kruga, ali tatoo-artist je imao drugi dizajn sunca od onoga koji sam ja željela, pa sam ostala samo kod sunca. Ipak sam ja iz pustinje i volim sunce! (smijeh) Mislim da je to svevremenska tetovaža, a često zaboravim da ju uopće imam. Kada sam tek počinjala plesati ATS, choli topovi su nam bili otvoreni na leđima, a moje sunce bilo je savršeno centrirano, pa sam pomislila: "Ovaj kostim zaista pristaje mojoj tetovaži!".

ZATIM SMO SUSAN ZAMOLILI DA ISPUNI PRAZNE LINIJE:

Prva stvar koju ujutro napravim je: skuham KAVU

Moja najdraža pjesma za podizanje energije je: previše ih je na ovom svijetu da bih izabrala samo jednu!

Najviše volim kavu: jaku, sa savršeno baršunasto parenim mlijekom. 

Moj znak u horoskopu i tri riječi koje me najviše opisuju: Djevica, sa Suncem u Raku i Mjesecem u Ribama, te sa puno Vage u ostalim planetama. Jaka, kreativna, obzirna. 

Moja najdraža hrana: obožavam azijsku kuhinju – vijetnamsku , tajlandsku, japansku, a obožavam i juhe.

Najdraže mjesto u Zagrebu: Gornji grad

Najdraža TV emisija: dugo nisam imala televizor, pa sam uglavnom gledala filmove, ali nedavno sam otkrila Rescue Me sa Dennisom Learyjem, a volim i Dexter and House. Također sam otkrila britansku seriju Life on Mars koja je briljantna.

Tri stvari koje uvijek imam u torbi: ruž za usne, novčanik i najbolje čačkalice na planeti sa malom četkicom na kraju – dobra zubna higijena je esencijalna!:)

Najdraži par Melodia hlača: vjerojatno Phoenix Rising Icarus zbog debljeg materijala i cool dizajna

Razgovarala, prevela i prilagodila: Dunja, 28. studenog 2009.

Zahvaljujemo Hiši Zahir (Maribor, Slovenija) na ustupljenim fotografijama