Orijentalni-ples.com: Rođena si u Šibeniku, studirala u Zagrebu, trenutno tvoje sjedište je Amsterdam… Ranije si živjela u Barceloni i Parizu… Učila si plesove u Indiji… Ima li u tvom temperamentu ponešto i nomadskog duha, ili je ovo mjenjanje geografskog boravišta rezultat okolnosti i životnih prilika? ;)

Valentina: Oduvijek sam voljela putovati! Otkrivati nove predjele, jezike, ljude, običaje... Nikad mi se nije žurilo kući. Kasnije je to postalo kao gruda snijega koja se pretvara u lavinu. Jedno putovanje vodi ka drugom i to postane način života. Često čujem prigovor da bježim, ali mislim da sam u stalnoj potrazi za nečim. Već odavno sam zaboravila za čim, jer je potraga postala cilj sama po sebi.


Orijentalni-ples.com: Diplomirala si i na glumačkoj akademiji – koliko je znanje i iskustvo stečeno glumom pomoglo u izgradnji tebe kao performera?

Valentina: Najviše od svega!!! Kad učiš da postaneš glumica, moraš biti sposobna da postaneš bilo tko, da odglumiš bilo što – kasnije se, naravno, iskristalizira stil i kroz posao te počnu angažirati za slične uloge. No, to mi je pomoglo da u plesu nastavim na isti način – treba se naučiti najviše što se može, a onda tek možes izabrati. Što se tiče konkretne situacije scenskog nastupa, bez  osnova koje sam dobila u kazalištu, mislim da bih puno teže bilo što izrazila kroz performans! Tehnika se može naučiti, koreografija, bilo što, ali ako nemamo alat za komunikaciju svega toga – na sceni se gubi moć. Plesati može (i trebao bi ) svatko, no umjetnik/performer je onaj koji uspije prenijeti - iskomunicirati svoj akt.

Orijentalni-ples.com: Kada si se prvi put susrela sa orijentalnim plesom i koja je bila tvoja osobna senzacija?

Valentina: Na to mogu vrlo precizno odgovoriti: godine 1999., kada sam preko organizacije scenskih umjetnika u Parizu dobila mogućnost da učim plesove i muziku Radžastana. Fascinirala me je, ne samo Indija, nego elegancija plesačica. Do tada sam se bavila onim sto se može nazvati 'fizičkim teatrom' i išla sam na satove suvremenog plesa i aikida. No, u Indiji sam shvatila da je preveliki voluntarizam i snaga u pokretu često na štetu elegancije i ljepote. Od tada sam kreanula s učenjem svih mogućih plesova Orijenta na koje sam naišla. Iako već deset godina živim od orijentalnog plesa, još uvijek volim učiti. U  plesu je neizbježno pohađanje radionica, satova, predavanja. Putovanja i gledanje dobrih predstava, filmova i dokumentaraca su isto jedan od obaveznih načina učenja.


Orijentalni-ples.com: Godine 2008. prvi puta si nastupala u Hrvatskoj sa svojom autorskom predstavom Shedervish, inspiriranom vrtnjom derviša. Reci nam nešto o ovoj predstavi u kojoj kombiniraš i video, stilizirane kostime, šminku i integriraš se s publikom.

Valentina: Shedervish je rezultat svih tih godina scenskog iskustva, bilo kroz ples ili glumu, a i kraj jedne etape u mom radu. Vrtnja i plesovi transa su se pokazali idealni za kreaciju predstave koja u sebi može nositi inspiraciju Orijentom, ali i slobodu koju predlaže zapadnjački suvremeni ples. Video je došao spontano, kada sam slučajno naiša na rad Amira Grabusa i u trenutku shvatila - to je to! I dalje mislim raditi sa vizuelnim komponentama kao scenografijom, jer sam od studiranja filma u Centru za kulturu i umjetnost ostala vjerna filmu i fotografiji, pa kad sretnem umjetnike iz tog polja koji me inspiriraju, uvijek se radi o vrlo upečatljivom dojmu. Kostime dizajniram sama, uz tehničku pomoć, za bilo koji ples. Kostim za Shedervish je nastao inspiriran tradicionalnim kostimima Mewlevi  derviša i uz savjet jednog od profesora vrtnje. Mislim da je kostim vrlo bitan na sceni. Kroz odabir kostima komuniciramo više toga. Htjela sam da i kostim - kao i cijela predstava - bude suvremena interpretacija tradicionalnih plesova transa. Ponekad vidim fantastične plesače orijentalnih plesova koji sve uprskaju – kostimom! I cijeli trud koji ulože na to da iskomuniciraju jedan ozbiljan plesni komad sa izrađenom tehnikom može pasti u vodu samo zato jer se odabere vulgaran ili 'jeftin' kostim. Isto vrijedi i za šminku. Što se tiče integracije sa publikom, sve ovisi o lokaciji: ako se radi o klasičnoj teatarskoj situaciji, publika doživljava predstavu na jedan način, a ako je moguće da publika bude bliže i u polukrugu, primit će energiju drugačije. Vrlo mi je važna komunikacija – i mislim da sam odabrala vrtnju kao bazu Shedervish projekta zbog toga što kroz nju komuniciram direktno – bez potrebe za objašnjavanjem. Vrtnja je hipnotična, a isto tako dozvoljava da u nju svatko projecira svoju priču.

Orijentalni-ples.com: Kako vidiš orijentalni ples DANAS?

Valentina: Danas je potrebno biti kreativan. Mislim da je stavljanje u ladice i prilijepljivanje etiketa suvišno i često pogrešno. U prvom redu, ako se išta mora 'svrstati' i 'odrediti', trebamo biti svjesni razlike izmedju orijentalnog plesa i američkog plesa. Radi se o potpuno drugačijem pristupu! Cijela baza prenošenja orijentalne kulture je u direktnom kontaktu, dok se na Zapadu, eto, na žalost, čak može sresti učenje preko interneta. Internet je dokumentacija, biblioteka, ali se ni iz jedne knjige ili videa NE MOŽE NAUČITI išta o plesu. Indirektna informacija nas samo treba potaknuti da idemo u direktan susret sa određenim plesom ili maestrom. Orijentalni ples danas bi u idealnom obliku bila slobodna interpretacija inspiracije Orijentom, kroz scensku stilizaciju. Inspiracija nipošto ne znači – imitacija. Imitacija se može tolerirati samo kroz učenje, u studiju iza zatvorenih vrata, kada imitiramo pokret profesora – dok ne postane naš, dok ga ne usvojimo kao prirodan. Nakon toga dolazi kreativna interpretacija, i tu samo umjetnici mogu opstati. Osim toga, definitivna je razlika u interpretaciji u orijentalnom i američkom plesu (kao i u načinu konstrukcije performansa). Danas u orijentalnom plesu nedostaju koreografi i dramaturgija, jer  - i to bez obzira na podneblje - plesači  često sami sebe koreografiraju i logično je da se bez izvanjskog oka prave greške. No, vidim da je nova generacija otvorena i vrlo ambiciozna, tako da se stvari polako počinju shvaćati ozbiljnije nego prije.




Orijentalni-ples.com: Kako vidiš još uvijek evoluirajuće plesne forme trbušnog plesa, kao što je npr. tribal fusion belly dance?

Valentina: Kao što i sama kažeš – to su evoluirajuće forme; mislim da su one samo faza i pomodnost. To je potrebno, jer američki bellydance je vrlo nova stvar – postoji manje od sto godina i još uvijek se traži i definira. Orijentalni ples ima u svakoj zemlji Bliskog ili Dalekog istoka, kao i Male Azije – tradiciju koja se vidi u folkloru i iz koje se uvijek može crpiti inspiracija. Američki trbušni ples pokušava etiketama stvoriti neku legitimnost, i to će vremenom proći (nadam se). S druge strane, pozitivno u tom nedostatku tradicije je što često potiče na slobodu kreativnosti i daje mogućnost da se razvije mašta bez obaziranja na neka 'stara pravila' tradicije. U svemu postoje dobre i loše strane.

Orijentalni-ples.com: Nedavno mi je jedna djevojka, polaznica tečaja orijentalnog plesa, rekla kako trenira već tri godine i još uvijek se ne može opustiti dok pleše, toliko se koncentrira na tehniku, da uopće ne doživi senzaciju sreće i uživanja u glazbi i plesu. Osobno sam ostala malo zatečena, s obzirom da je meni to potpuno nepoznat koncept – plesati, a ne uživati. Razmišljala sam kasnije o njoj, a sigurna sam da ima još puno takvih 'orijentalnih plesačica' u nastajanju sa istim problemom. Imaš li neku poruku za takve, koje su toliko u grču da zaborave na užitak?

Valentina: Mogu se nadovezati na prijašnje odgovore. U bilo kojoj tradiciji, ples je dio rituala - bilo da se radi o ruralnim feštama ili plesovima plodnosti, ples je najstariji izričaj veselja i životnosti. Postoje mnogi razlozi zašto se danas plesači ne znaju opustiti. Jedan od razloga je zapadnjačka interpretacija orijentalnog pokreta – orijentalni plesovi su bazirani na interpretaciji muzike (kažem – interpretaciji, a ne robovanju muzici), na OSJEĆAJIMA. Zapadnjačka verzija je opsjednuta brojanjem, koreografijama i velikim egom na sceni. To je sve u redu, dok se ima na umu da je scenski nastup čin kroz koji energija cirkulira, a nije nikakvo egzibicioniranje dobro naučene koreografije. Dokle god se mora 'misliti' dok se pleše, sigurno dolazi do 'grčenja'. Kad je koreografija puno više nego naučena, kad postane toliko prirodna da publika zaboravi da se radi o koreografiji, tek onda može nastupiti interpretacija. I ne radi se samo o tome da plesačica uživa - ako ne volimo ono što radimo, bolje  nam je da promijenimo profesiju. Osobno nikada nisam uživala u tehničkim vježbama za klavir, ali uživam u svakom protezanju, vježbama disanja, ponavljanju pokreta... i jako sam sretna sto nisam postala – pijanistkinja! A na sceni – nikoga nije briga da li plesač/ica uživa ili ne. Bitno je što komunicira i da odvede publiku sa sobom u jedan magičan svijet! Bitno je da publika uživa, a za plesača/icu mislim da bi trebalo biti logično da uživaju samim time što su odabrali taj zanat. Kažem zanat – jer mislim da se treba redovno raditi i 'tesati', ne samo tehniku, nego sve što ulazi u obzir u plesu. Do umjetnosti se dolazi tek kad smo sposobni više nego uživati  - zaboraviti sami sebe.



Orijentalni-ples.com: U orijentalnom plesu mnoge izvrsne plesačice prepoznate su tek u 'poznijim' godinama. Razne druge plesne forme 'umirovljuju' svoje plesačice kada dođu u svoje tridesete, a u trbušnom plesu je sasvim normalno čak i početi se baviti plesom kasnije u životu.  Imaš li neku poruku za žene koje žele početi plesati, ali smatraju da su prestare?

Valentina:  Ja sam živi slučaj plesačice koja je počela živjeti od plesa kada se u mnogim drugim tehnikama plesači 'umirovljuju'. No, to ne znači da sam kasno prvi put zaplesala. Mislim da je to vrlo osobna stvar. Ako je netko u stanju 'pod stare dane' steći dobru bazu i na njoj graditi na kreativan način, tada godine nisu važne. Desilo mi se više puta da na mojim satovima lakše komuniciram sa učenicama srednjih godina, jer je tijelo više uzemljeno, centrirano i nemaju potrebu za pretjeranim trošenjem mišićne snage, koja često može biti samo na smetnji u orijentalnim plesovima. Pogledajmo plesače butho tehnike, neki su dostigli vrhunac karijere nakon svojih šezdesetih!

Orijentalni-ples.com: Tijekom 2009. održala si iznimno hvaljene radionice plesa u Zagrebu, na temu 'Baladi egipatski ples', zatim 'Bollywood i Indian Fusion', 'Scenski izričaj u orijentalnom plesu' (namijenjenu onima koje žele nastupati ili već nastupaju, pa žele poboljšati svoje performerske performanse) te vrlo dojmljivu radionicu spinninga, tj. vrtnje. Reakcije polaznica na ovu  posljednju radionicu donosimo na kraju intervjua.

Valentina: Postoji jedna generalna razlika između učenica u Hrvatskoj i drugdje. U Hrvatskoj je orijentalni ples i američki trbušni ples vrlo nova stvar, pa postoji jedna prekrasna otvorenost i entuzijazam! Jako su mi se dojmile sve polaznice mojih radionica! Sve su bile ozbiljne, žedne znanja i pune energije, pametne i divne osobe! 'Baladi' je za mene najveća inspiracija kada se radi o plesovima Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike. Ne samo zbog toga što je egipatska muzika nešto što me duboko dira (a naročito baladi koji je mješavina folklora i urbanog), već zato što su moji uzori i profesori prenijeli kroz baladi i mogućnost inspiracije zapadnjačkim suvremenim plesom i njegovu integraciju u tehniku egipatskog plesa. Radi se o vraćanju eleganciji, interpretaciji vrlo finih osjećaja i stilizaciji. Sa Bollywood stilom sam se potpuno slučajno počela baviti u Barceloni. Mislim da je sjajan za vježbu teških koreografija i interpretaciju, ali me više zanima ono što se dešava trenutno u Indiji pod nazivom – suvremeni indijski ples, koji, naravno,  uzima u obzir ogromno nasljeđe plesne ikonografije bollywoodske filmske industrije. Ključno je da ukoliko se bavite bollywood plesom, morate imati dobar trening bar jednog indijskog klasičnog plesa i/ili folklora , te – imati kulturu indijskog filma! Vrlo dobro se vidi razlika plesača koji samo gledaju klipove 'Made in India' od pravih 'ovisnika' o bollywoodu! '
Scenski izričaj u orijentalnom plesu' je radionica koja je nastala kada sam osjetila potrebu da je potrebno zadati vrijeme i prostor gdje će se moći dati baze za scenski nastup i pomoći plesačima/icama da shvate kako nastupati na kazališnoj sceni, kako interpretirati kabaretsku situaciju, itd... Šokiralo me je to što poneki plesači, koji imaju zavidnu tehniku, ne kontroliraju ulaz na scenu (i izlaz) i fokus (primjerice, gledanje u pod...), pa sam pomislila – netko im treba jednostavno to – objasniti.





Orijentalni-ples.com: Vezano za ovaj tvoj prethodni odgovor o potrebi održavanja radionice namijenjene performerima, možeš li nam reći koji su najčešći problemi s kojima se susreću orijentalne plesačice danas?

Valentina: Odgovor sam već načela - pedagozi i instruktori se rijetko bave činjenjicom da im učenici provedu sat gledajući u pod ili fiksirajući sebe u ogledalu i – naravno – kad ti isti učenici izađu na scenu, vidi se nedostatak znanja bazičnih scenskih pravila. Radi se i o tome da je scenski izričaj orijentalnog plesa i američkog bellydance-a vrlo zastario i bazira se isključivo na kabaretskoj formi, što naprosto ne funkcionira na kazališnoj sceni, ili barem ne duže od pet minuta. Suvremeni ples, pa čak i balet i opera, za koje bismo pomislili da su prašnjavi sa svojim pravilima, trude se da se sažive sa vremenom. Ta suvremenost nedostaje u trbušnom plesu i u orijentalnom plesu. Nedostaje obuka koreografije, dramaturgije, interpretacije i sve se uglavnom svodi na učenje pokreta koji traju 3 do 5 minuta, s konstantnim fokusom prema publici. Prošlo je vrijeme takvog kabarea! Današnji plesači često imaju sjajnu tehniku i ako se potrude oko svog scenskog izričaja i budu kreativni u koreografiji, sigurno će uspjeti u tome da se orijentalni ples i trbušni ples shvate puno ozbiljnije nego samo kao šarena zabava.

Orijentalni-ples.com: Hrvatska publika imala je priliku vidjeti tvoju autorsku predstavu Shedervish nekoliko puta, a u Zagrebu si gostovala na plesnoj produkciji naše plesne škole, pod nazivom BellyLove, održanom 14.02.2009. , sa svojom dojmljivom izvedbom vrtnje, koja je trajala 15-ak minuta. Što za tebe predstavlja spinning?

Valentina: Vrtnja je – kao što sam već prije spomenula – pokret koji se ponavlja i koji smatram savršenim, jer omogućava da se kroz njega izraze mnogobrojne emocije i njihove nijanse, a osim toga je pokret/ples planeta, cijelog svemira. Sve – od atoma do galaksija je - u konstantnoj vrtnji. Za mene je to najplemenitiji i najuniverzalniji ples.





Orijentalni-ples.com: Treniraš i neke indijske borilačke vještine, koje također integriraš u svoje plesne radionice, od kojih ćeš neke održati u Zagrebu 27. i 28.ožujka 2010. Reci nam nešto više o tome.

Valentina: Susret sa kalaripayattu (borilačkom vještinom porijeklom iz Kerale, Indija) koja se smatra najstarijom borilačkom vještinom na planeti, desio se slučajno. Prošlog ljeta sam upoznala indijskog plesača suvremenog plesa, Rakesha Sukesha (s kojim još uvijek surađujem), koji je ušao u profesionalan svijet plesa kao tinejdžer, plešući u filmovima bollywoodske produkcije. Nakon nekoliko godina 'filmskog plesa', Rakesh se odlučuje za ozbiljnu karijeru i počinje trenirati klasični indijski ples bharatanatyam i – borilačku vještinu kalaripayattu, što postaje baza njegovog treninga sve do danas. Mnogi plesači suvremenog plesa u Indiji treniraju na osnovi te borilačke vještine. Ja sam išla na tečaj kod Rakesha i – preživjela! Mnogi sudionici su odustali zbog nepodnošljivih bolova u mišićima. Mene je taj trening inspirirao i vratio u dane kada sam trenirala aikido i tai chi – borilačke vještine  koje su nastale iz promatranja prirode i inspiriranja istom. Kalari je odlična vještina što se toga tiče. Nije mi namjera opet se  intenzivno baviti borilačkim vještinama, ali ću, u svakom slučaju, uključiti u radionicu neke pokrete i indikacije za bolju fluidnost pokreta. Ipak je moje područje ples, a orijentalne borilačke vještine savjetujem svakome!

Orijentalni-ples.com: U Zagrebu je 28. ožujka 2010. na rasporedu i tvoja radionica namijenjenu učiteljicama orijentalnog plesa 'Master-class za učiteljice orijentalnog plesa'. Ovakav tip radionice još nikada nismo imali u Hrvatskoj. Možemo li zaviriti u sadržaj ove radionice – koji su glavni segmenti iste?

Valentina: Prvo da objasnim zašto sam počela davati taj tip radionica. Pošto volim učiti i ići na satove (bilo kojeg) plesa, i pošto i sama već godinama predajem, došla sam do zaključaka koji mogu – kako da kažem – 'skratiti muke' današnjim instruktorima. Osobno bih izgubila interes za satove na kojima se rade vježbe čija se bit ne objasni (odakle dolazi pokret u tijelu), i to uz glasnu i često groznu muziku. Tako se ništa ne nauči o plesu. A i sama volim satove nakon kojih se osjećam lagano i inspirirano. Radit ćemo na tome kako održati dobar, sadržajan i zanimljiv sat baš svaki put. Ako predajemo, recimo, istoj grupi učenika svaki ponedjeljak, kako zadržati nivo sata i učiniti da učenici napreduju, da im nije dosadno, da shvate da je ples drugačiji od aerobika. Želim objasniti što je korisno predavati kojem stupnju orijentalnih plesova, kako objasniti pokret (npr. shimmy – kako ga objasniti početnicima, a kako ga razviti sa naprednima), a da se izbjegnu loše navike, na što upozoriti polaznice (ako su, možda, u drugom stanju, ako imaju problema s određenim pokretom itd...), što predavati od ritmova, što od povijesti plesa, kako objasniti upotrebu kostima...  Pokušat cu u ta tri sata prenijeti što više informacija koje sam stekla od svojih profesora i vlastitog iskustva.




Orijentalni-ples.com: Trenutno živiš i radiš u Amsterdamu, gdje si nedavno sudjelovala u jednom natjecanju u orijentalnom plesu - kao članica žirija. O kakvom se točno natjecanju radi i reci nam nešto o tom svom iskustvu.

Valentina: Da, po prvi put sam sudjelovala u žiriju za natjecanje u plesu. O tome nikad do sada nisam ni razmišljala. Radilo se o natjecanju u "crossover bellydance" - gdje bi crossover značio da se trbušni ples mora uspješno pomiješati sa bar još jednim plesnim stilom (od baleta do flamenka,  suvremenog plesa, salse itd...). To mi se činilo zanimljivim, pa sam prihvatila. Sve se desilo u organizaciji Liteside Festivala u Amsterdamu, koji već nekoliko godina organizira to natjecanje (zvano Shimmy Shake), kao i festival u kolovozu (na kojem ću nastupiti sa Shedervish integralnom verzijom). Festival je orijentiran na širenje kreativnog kontakta između kultura Istoka i Zapada. Samo iskustvo - biti u žiriju, je bilo teško, naročito u polufinalu. Najprije zbog toga što je moj nizozemski jezik još uvijek gotovo nepostojeći, pa nisam razumijevala komentare kolega. Kasnije sam se navikla. U žiriju smo bili nas četvero, sa vrlo različitim "backgroundom" (bila je i Tjarda/The Uzumé, koju znate iz tribal fusion svijeta), no uglavnom smo se slagali. Naravno,  bilo je i nesuglasica, no to je činilo natjecanje zanimljivijim. Bilo je sjajnih plesačica i mislim da su pobjednice to i zaslužile! Vrlo su kreativne, imaju nevjerojatnu tehniku i vrlo su ambiciozne. Između  polufinala i finala, pobjednici dobivaju besplatne radionice i coaching, a nakon finala, pobjednici - koji će nastupiti na Liteside Festivalu u sekciji Shimmy Shake - dobivaju jedan dan tečaja 'Scenskog izričaja' sa mnom. Cilj je da se poboljša kvaliteta i kriteriji trbušnog plesa općenito, te da se potakne na kreativnost. Vrlo zanimljivo iskustvo!

Orijentalni-ples.com: Hvala ti na odgovorima! Zaista sam uživala radeći ovaj intervju. Veselim se radionicama u ožujku!




















Razgovarala: Dunja Ćuk Podolski, 22. veljače 2010. godine
Fotografije: privatni album, Mario Cigić, Leen Van Laethem 

   
Slijede dojmovi polaznica radionice 'Spinning (vrtnja)' održane u svibnju 2009. pod vodstvom Valentine Lacmanović.

Radionica je u potpunosti ispunila moja očekivanja. Točno to sam očekivala što je Valentina i prezentirala, puno scensko-tehničkih caka i uvod u vrtnju i na kraju testiranje svojih (duhovnih) sposobnosti, spremnosti na prevazilaženje svojih granica. Valentina je jedna od najkompetentnijih plesačica - predavačica (ako ne i najbolja), predaje na potpuno drugačiji način nego li smo više-manje svi naviknuti. Ima neiscrpno pozadinsko znanje, a sama može vjerodostojno pokazati i ilustrirati ono što objašnjava. Nemam posebnih postreakcija što se tiče dotične radionice, barem u nekom duhovno-emotivnom smislu; jedno što sve više kroz njene radionice osvještavam ogromne barijere u sebi... potpuno novi izazov. ~~ Kristina Keelin Kovačić

Od radionice sam očekivala puno, a dobila jos i više.  Nevjerojatno, ali istinito:) . Valentina je kao voditeljica bila zaista super: iskrena, profesionalna, a istovremeno opuštena i dio ekipe. U nijednom trenutku nisam osjetila umor ili dosadu. Dapace, sa radionice sam otišla opuštena, sretna i puna energije.
Od same pripreme do vrtnje na kraju, u meni su se pobudile mnoge reakcije: kroz pripremu za vrtnju osjetila sam povezanost s grupom, prolaz energije kroz tijelo (pogotovo dlanove), osjećaj sigurnosti i smirenosti. Sama vrtnja donijela je nesto mnogo nježnije, a istovremeno mnogo jače od osjećaja koje sam doživjela kroz pripremu. U početku mi se bilo malo teško opustiti, ali nakon par minuta u kojim sam se sjetila Valentininih savjeta kako se opustiti, prepustila sam se glazbi koja me odnijela u svijet koji je samo moj. Svijet u kome sam osjetila sebe u potpunosti. Osjećaji sreće, tuge, žaljenja, krivnje, ljubavi prolazili su kroz mene i oko mene. U vrtlogu koji sam sama stvorila, nalazilo se sve to skupa sa sjećanjima, a ja sam bila ta koja ga je kontrolirala. Vidjela sam kroz maglu druge kako formiraju svoje svjetove, ali me nije bilo strah za moj svijet. U jednom trenutku osjetila sam apsolutnu slobodu. Osjećaj ispunjenosti preplavio mi je dušu i tijelo i nisam htjela prestati. Osjećala sam da tu pripadam, ali ipak sam stala. Suze su same krenule, a moje oči ostale zatvorene. Nisam se mogla pomaknuti. Još sam osjećala tu ispunjenost u sebi. Bilo me strah da će nestati kad otvorim oči. Tad je Valentina došla do mene i zagrlila me. Bila je to iskrena podrška koja mi je u tom trenutku itekako trebala. Držala me u zagrljaju dok nisam bila spremna otvoriti oči. Nina je sjela do mene i također mi pruzila podršku. Upravo ta podrška od ljudi koji mi nisu ni mama, brat ili prijateljica je u meni zadržalo onaj osjećaj ispunjenosti. Kući sam otišla sa osmijehom na licu i srećom i ljubavi u srcu. ~~ Jelena Dasović



Prije svega, meni je Valentina super osoba, neka snažna energija struji kroz nju, čini mi se da radionica s njom ne može biti loša. Odlučila sam se na radionicu najviše zbog znatiželje a moja su očekivanja uglavnom bila povezana sa željom za oslobađanjem od ograničenja (moje najveće ograničenje je ego, mislim da sam ga se riješila na koji trenutak, ali samo na trenutak). Imala sam i želju osjetiti iscjeliteljsku moć vrtnje, u smislu čišćenja sustava od otrova, ne samo fizički već se očistiti od želje za njima... nakon vrtnje sam se osjećala pročišćeno (doduše, bilo mi je malo mučno) i htjela bih da taj osjećaj potraje :) I jedva čekam vrtiti se opet :) Tijekom cijele radionice sam uživala, mislim da je Valentinin načim vođenja radionice bio kompetentan, polako nas je uvodila u vrtnju, nije bilo prebrzo niti presporo, a što mi je najbitnije imala sam povjerenja u nju, zato je valjda tako dobro i ispalo. Sama vrtnja je pobudila svakojake osjećaje, od straha da se vrtim brže, preko želje za nadilaženjem fizičih nuspojava (mučnina, bole me ruke, znojim se...), ponesenosti ritmom, straha od gubitka kontrole, želje za gubitkom kontrole, pa sve do straha od zaustavljanja, odnosno prestanka vrtnje... poprilično kaotično... na kraju sam samo pala na pod... i još neko vrijeme sam bila pod dojmom. Nekako me sve to ipak sabralo, smirilo, opustilo... netom nakon zaustavljanja sam osjetila neku prazninu, neko Ništa, ne u lošem smislu...Nisam primjetila nuspojave, osim da se želim opet vrtiti :) i opet ići na Valentinine radionice :) . ~~ Gorana Grubačević


Oduševljena sam radionicom, dobila sam upravo ono što sam trebala.  Također, oduševljena sam i inspirirana Valentinom, njezinim pristupom i podrškom, vibracijom - nije prenijela samo pokret već i ono što se krije iza pokreta, odnosno odškrinula je vrata i ostavila nam da odlučimo možemo li/želimo li proći kroz njih i koliko daleko želimo ići. Ako sam i nešto očekivala prije radionice - onda je to bilo upravo to.  Osobnu reakciju na vrtnju malo ću teže opisati riječima, čini mi se da sve što kažem to ne može prenijeti doživljaj. U vrtnju sam krenula bez ikakvog predumišljaja, bez misli, bez očekivanja, bez straha itd. Doživjela sam je kao da je to nešto što, eto, radim svakog dana - znači vrlo poznato, ugodno. Prepustila sam se impulsu koji je dolazio duboko iz moje nutrine. Ako su mi i dolazile neke misli - ja ih se ne mogu sjetiti. Straha nije bilo.  Samo osjećaji koji naizgled izgledaju kontradiktorni - "vidjela" sam sve i ništa; registrirala sam sve i ništa; bila sam ja, jedinka i nisam bila ja - već stopljena s cjelinom, nije bilo granice između mene i svijeta, drugih, univerzuma...; izrazito izoštrene svijesti, i u dvorani i svjetlosnim godinama daleko od nje; osjećala sam tijelo ali i kao da ga nije bilo; duboko dotaknuta na trenutke sam plakala od radosti, dirnutosti, ljubavi, slobode...jednostavno neopisivo; i sve sudionice koje su odustale od vrtnje bile su velika podrška u procesu, njihov fokus na nas koje smo se vrtile davao je dodatnu energiju...; vrteći se oko svoje osi, svoje svjetlosti, vrtila sam se oko osi svijeta... Niti da sam htjela, a nisam, ne bih mogla stati da nas Valentina nije zaustavila. Ostala sam bez riječi. Nisam mogla sastaviti jednu suvislu rečenicu. Nisam niti osjećala potrebu da govorim. ~~ Borka Cafuk