Susan Frankovich: PLES JE IZRAŽAVANJE OSOBNOSTI I POVEZIVANJE S OSTALIM PLESAČICAMA
Objavljeno utorak, 1. prosinac 2009Novu rubriku intervjua otvaramo razgovorom sa plesačicom koja je donijela tribal trbušni ples u Hrvatsku 2002. godine, sasvim slučajno ljetujući u Hrvatskoj. Sada se to promijenilo, pa je Susan trajno nastanjena u Zagrebu, a njene su učenice tijekom proteklih godina već pomalo proširile tribal virus Zagrebom i ostatkom regije. Susan Frankovich putuje po Europi i održava radionice, a u Zagrebu podučava ples na svakodnevnoj bazi.
Orijentalni-ples.com: Suz, ne znamo puno o tvom djetinjstvu: možeš li nam ispričati gdje si rođena, gdje si provela djetinjstvo i – najvažnije – kada si prvi put zakoračila u plesni studio?
Susan: Rođena sam i odrasla u gradu Renou, država Nevada. Malo prije svog osamnaestog rođendana preselila sam se u Santa Fe, država Novi Meksiko. Plesnu poduku počela sam dobivati već u dobi od tri godine. Kroz rano djetinjstvo plesala sam balet, jazz i step, ali ne odjednom. U kasnijem djetinjstvu fokusirala sam se na jazz i hip hop, ali sam i dalje morala učiti balet, iako zbog toga baš i nisam bila najsretnija.
Orijentalni-ples.com: Završila si školu kineske akumpunkture, zar ne? Možda i još neki seminar za terapeuta alternativne medicine?
Susan: Nisam stigla do diplome na koledžu za kinesku medicinu, ali sam završila tri od ukupno četiri godine studija. Koledž je tada bankrotirao, jer su vlasnici prisvojili dva milijuna dolara i pobjegli u Kinu (ja sam mislila da tako nešto postoji samo u Hrvatskoj, op. ur.). Tada se koledž zatvorio, a iako sam imala namjeru dalje nastaviti – životni put me prije diplome odveo u New York, a tada su me okupirali i neki drugi neostvareni snovi. Neko vrijeme sam radila u klinici koledža (kineske medicine, op. ur.) i uživala u tome; takav posao mi je bilo vrlo ugodno i prirodno raditi. Ipak, na kraju sam diplomirala muzičku kompoziciju i izvedbu. Nakon toga upisala sam glumu, ali sam se nakon 18 mjeseci prebacila na daljnju glazbenu naobrazbu. Smiješno je da od vremena kad sam diplomirala nisam uopće svirala klavir, ali to me dovelo natrag do plesa – moje ultimativne umjetničke forme koju sam upoznala još u djetinjstvu.
Orijentalni-ple.com: Sjećaš li se svog prvog plesnog nastupa? Vjerojatno si bila još djevojčica…
Susan: Ne sjećam se svog prvog nastupa, ali se sjećam da je bio u kazalištu u koje sam svake godine u božićno vrijeme išla gledati Orašara, a ponekad, sa mamom, i na koncerte simfonijskog orkestra. Sjećam se svojih klavirskih nastupa iz ranog djetinjstva, a najviše se sjećam da sam se mrzila nakloniti publici (smijeh). Taj osjećaj mi je bio neugodan. Sjećam se plesnih nastupa iz mladosti kada smo, mi plesačice, morale nositi kosu čvrsto zalizanu u pundžu, sa make-upom koji se sastojao od ljubičastog, plavog i ružičastog sjenila na kapcima, eyeliner-om i, čini mi se, umjetnim trepavicama. Nisam baš sigurna za umjetne trepavice, možda je to ipak bilo za neki dobrotvorni event koji je moja mama pomagala organizirati.
Orijentalni-ples.com: Umirem od znatiželje da te pitam da li si ikad bila kabaretska plesačica (cabaret style – američki naziv za danas najrasprostanjeniji oblik trbušnog plesa, kombinacija egipatskog, turskog i klasičnog, op. ur.). U stvari, baš bih te rado vidjela (i uslikala) u klasičnom kostimu trbušne plesačice 
.
Susan: Slobodno mogu reći da je moja prva učiteljica trbušnog plesa, od 1995. do 1996., bila plesačica kabaretskog stila. U to vrijeme još nisam ni znala za razne stilove, samo sam znala da je ona izvrsna učiteljica. Sram me je reći da se ne sjećam iz koje je bliskoistočne zemlje ona bila, ali bila mi je vrlo egzotična. Od nje sam učila samo tri mjeseca, jer toliko je trajala njena obveza u fitness centru mog koledža. Naučila nas je koreografiju koju sam čak izvela sa svojim kolegicama-plesačicama na nekom studentskom eventu. U tom sam periodu imala obrijanu glavu i nosila ogrlicu sa šiljcima, a za nastup smo nosili duge suknje i grudnjake na koje smo pričvrstile neki nakit. Iako je to bilo vrlo amaterski, bilo je zabavno! Sljedeći semestar došla je nova učiteljica koju nisam baš zavoljela, bila je jednostavno 'preslobodnog duha' za mene. Dok je plesala, duboko je uzdisala, ondulirala i mahala rukama, zabacivala glavu i svoju super-dugu kosu, te tražila isto od nas. To jednostavno nije bilo za mene. Puno više su mi se sviđale analitičke metode prijašnje učiteljice. Nakon ovog iskustva, pauzirala sam s trbušnim plesom sve do 2000. godine, kada sam sasvim slučajno počela učiti ATS (American Tribal Style – američki tribal stil trbušnog plesa, op. ur.). Godinama prije toga pokušavala sam pronaći rekreaciju koja bi se podudarala s mojim rasporedom obveza i, do tada, to se nije desilo. Stoga smatram da mi je bilo suđeno pronaći taj ATS tečaj! I dalje nisam baš razumjela razliku između stilova sve dok se nisam malo ozbiljnije zainteresirala, ali znala sam da je Tribal stil baš za mene. Sviđala mi se alternativna subkultura prisutna u Tribalu, jer sam već bila dio nje. Osjećaj dok sam plesala je također bio totalno drukčiji: manje 'zavodnički' i sklon flertu, a više nekako dostojanstven, 'kraljevski'. Doista sam se osjetila snažnom i moćnom ženom, a taj mi je osjećaj jako pasao. Nakon toga, kabaretski stil za mene više nije dolazio u obzir! Preseljenje u New York City donijelo je promjenu, jer tamo baš i nije bilo mnogo Tribal plesačica. Zaposlila sam se na recepciji plesnog centra i zarađivala sam besplatne plesne sate. Puno sam učila afrički ples i odlučila da se trebam ozbiljnije pozabaviti trbušnim. Završila sam na satovima izvrsne učiteljice koja se zove Ranya Renee Fleysher. U početku sam bila nespretna i uvjerena da izgledam jako glupo izvodeći plesne pokrete, ali ipak mi se svidjelo, a svidjela mi se i Ranya. Od nje sam dobila kritike s kojima se tada nisam slagala, ali kasnije sam uvidjela da je bila u pravu. Bila sam tako tvrdoglava! Ranya me pozvala da budem dio njene plesne skupine, a ja sam ju odbila iz razloga što su njene plesačice morale nositi perike. Pomislila sam: " Nema šanse, ako me netko ne prihvaća ovakvu kakva jesam, onda to ne želim raditi!". Danas mi je smiješno kako me je takva sitnica mogla odbiti, a zanimljivo mi je kako se s godinama promijeniš… Voditeljice skupine Bellyqueen (Kaeshi Chai, Amar Gamal, op. ur.) su me promijenile – od totalno earthy i pomalo nesređene – do sofisticiranije plesačice. Kada sam počela raditi s njima, taman smo dobile srebrne kostime i morale smo nositi velike naušnice koje mi se nisu sviđale, ali kada sam ih stavila, zaljubila sam se u njih. Bilo je to na fotografiranju za promo-fotke za potrebe turneje koju je Kaeshi organizirala. Točno se sjećam tog trenutka. Otplesala sam jednu predstavu sa Bellyqueen u 'pravom' kabaretskom kostimu, koji sam posudila od Elisheve. Bio je prekrasan, sa perlicama u nijansama paunovog perja – duboko plavim, zelenim i crnim. Gotovo sam ga bila spremna otkupiti od Elisheve, ali tada sam shvatila da bih ga vrlo rijetko, ako i ikada više, nosila. Bilo ga je zabavno nositi, ali ipak mislim da, u smislu kostimiranja, taj stil nije za mene. Ipak, volim kombinirati kabaretski stil trbušnog plesa sa Tribalom. Takvo poigravanje i kombiniranje otvara nove mogućnosti za plesne pokrete.
Orijentalni-ples.com: Kada podučavaš na svojim tečajevima i radionicama, gotovo uopće ne koristiš metode Suhaile Salimpour za istezanje i jačanje muskulature. Suhaila format je naširoko popularan u metodici podučavanja Tribal stila, i druge Tribal učiteljice ga rado uključuju u svoje podučavanje. Kako to da si ti odlučila ne prikloniti se ovom sveopćem trendu?
Susan: Koristim vježbe istezanja i vježbe jačanja mišića, ali to su vježbe koje sam 'povukla' iz drugih oblika vježbanja kojima sam se tijekom života bavila. Poštujem što Suhaila radi i smatram da je učinila velike stvari za svijet trbušnog plesa, ali nije moj stil da uzimam nešto što netko drugi radi i podučavam točno tu stvar. Što se tiče glute squeezes (vježba jačanja gluteusa kontrakcijama mišića, popularizirana od Suhaile Salimpour, op. ur.), volim ih ponekad podučavati na satu, ali i ohrabrujem učenice da ju vježbaju doma. Što se tiče shimmy-ja, osobno ih radim pomoću bočnih trbušnih mišića. Po mom mišljenju, na takav način izvedeni shimmy je 'mekši', a shimmy-ji izvedeni s pomoću gluteusa puno su oštriji i ograničavaju doseg pokreta. Naravno, oba stila shimmy-ja su potrebna. Dobro je da imamo više načina za izvesti neki pokret, jer nikad ne znaš koja vrsta pokreta će biti baš ona prava koja dočarava ili odgovara glazbi koju ste izabrali za svoj ples. Smatram da je korisno biti u stanju i znati izvesti svaku vrstu shimmy-ja. Shimmy izveden s pomoću kontrakcije gluteusa nije potreban u ATS-u, stoga ga na svojim ATS satovima ne podučavam. Tribal Fusion je druga priča – tu su nam glute squeezes potrebni, pa ih rado podučavam. Većina učiteljica s kojima sam radila u stvari ne koristi glute shimmy kao primaran shimmy - Bellyqueen najčešće izvode shimmy-je 'iz koljena', dok Mira Betz i Jill Parker rade shimmy uz pomoć bočnih trbušnih mišića.
Orijentalni-ples.com: Čula sam glasinu da te je Sharon Kihara, planetarno popularna Tribal Fusion plesačica, članica Bellydance Superstars (BDSS) i izvornog The Indiga, nagovarala da izađeš na audiciju za Bellydance Superstars. Da li je to točno?
Susan: Da, Sharon i ja smo prijateljice. Kada sam živjela u San Franciscu, zajedno smo pohađale satove Mire Betz. (Sharon je tada već bila Bellydance Superstar, op. ur.). Sviđalo joj se kako izgleda kada plešemo skupa i željela je da izađem na audiciju za BDSS. Razmišljala sam o tome i na kraj zaključila da 'život na turneji' nije za mene. Takav način življenja nije baš glamurozan: rijetko si doma, puno vremena provodiš u neudobnom autobusu hraneći se onim što pronađeš na benzinskoj crpki ili restoranu uz autocestu, spavaš u drugoj hotelskoj sobi svake noći, žuriš na tehničke probe, uređuješ se za pozornicu na putu prema kazalištu u gotovo nemogućim uvjetima, odradiš šou, spakiraš se i odlaziš u hotel, a sljedeći dan sve ispočetka. Na duge staze, takav život je iznimno iscrpljujući i moraš biti zaista snažna osoba da se nosiš sa time. Ja se jednostavno nisam vidjela u svemu tome, a osim toga, u to vrijeme se moj muž iz Hrvatske doselio u Ameriku i nije mi se činilo poštenim prema njemu da ga ostavljam samoga dok sam ja na turneji. Teško je imati zdravu osobnu vezu ako si često odsutna, a to mogu potvrditi i mnoge moje kolegice.
Orijentalni-ples.com: Kao što si nam već rekla, dok si živjela u New Yorku, surađivala si sa poznatim plesnim ansamblom specijaliziranim za orijentalne plesove Bellyqueen Dance Theater, čiji smo nastup imali prilike vidjeti u Zagrebu u travnju 2008. Također si snimila svoj solo-ples koji je izašao na Bellyqueen DVD-u koji se nalazi u slobodnoj prodaji. Kako je suradnja sa Bellyqueen plesačicama utjecala na tebe? Možeš li nam opisati tipičan Bellyqueen plesni pokus?
Susan: Bellyqueen cure su potpuno predane plesu! Jako ih volim i strašno mi nedostaju (Kaeshi, Amar Gamal, Anasma, Elisheva, Sandralis, Cara, Feyzah, Geneva Bybee, op. ur.). Minimalni treninzi grupe traju devet sati na tjedan, a ako se približava šou, tada se broj sati penje na 15. Pokusi su vrlo produktivni: zagrijavanje, drilanje shimmy-ja, kombinacije i okreti inspirirani baletom i suvremenim plesom i tek tada ples – ponavljanje koreografija i učenje novih. Jedna plesačica bi stalno promatrala pokus i bilježila komentare i kritike, koje smo dalje razrađivali i popravljali. Često sam to bila ja jer imam oko za detalje. Kada bi se približavao šou, jako bismo se trudile oko svih pojedinosti nastupa, a tehnička proba je bila obavezna.
.jpg "Barbery Coast Shakedown with Susan Frankovich")
Orijentalni-ples.com: Osim što si bila dio planetarno popularne grupe Bellyqueen, nakon svog preseljenja u San Francisco, blisko si surađivala i sa nekim Tribal-divama kao što su Jill Parker, Mira Betz, Elizabeth Strong, Frederique, Sarah White i Rose Harden. Sve ste bile dio Barbery Coast Shakedown plesno-teatarske grupe koja je svojom izvedbom doticala i pomicala granice trbušnog plesa, poigravala se teatarskim formama i predstavila neke sasvim nove stilizacije. Reci nam nešto o tome.
Susan: Kada sam se doselila u San Francisco, počela sam odlaziti na sate kod Mire Betz i to na preporuku Zoe Jakes (još jedna Bellydance Superstar i članica The Indigo, i Yard Dogs Show, op. ur.). Mira i njezini sati plesa su mi se jako svidjeli i ubrzo smo se sprijateljile. Nedugo zatim pozvala me je da budem dio BCShakedown-a. Bila sam oduševljena pozivom! Grupa je već djelovala neko vrijeme, tako da ja nisam imala utjecaja u njenom imenovanju, ali Barbary Coast je bio naziv 'četvrti zadovoljstava' u starom San Franciscu, gdje se odvijalo kockkanje, prostitucija i kriminal za vrijeme Kalifornijske zlatne groznice od 1848. do 1858. godine. To povijesno razdoblje i mjesto inspirirali su nas za naše plesne točke, a otuda i inspiracija za naše saloonske kostime. Plesačice u grupi su stalno fluktuirale; Jill je bila u grupi kada sam ja došla, ali je ubrzo otišla zbog rada na vlastitim projektima. Liz (Elizabeth Strong, op. ur.) je bila dio grupe od početka, a ja sam bila pozvana na njeno mjesto kada je ona otišla, no ipak se nakon nekog vremena vratila. Sarah je također dolazila i odlazila, ravnajući se prema svojim privatnim obvezama. Fred (Frederique, op. ur.) je bila dio grupe jako kratko i odradile smo samo jedan zajednički šou s njom. Bilo je jako zabavno poigravati se teatarskim formama koje smo koristile u našem šou. Kroz mini-turneje posjetile smo Syracuse, rodni grad Jill Parker te New York City.
Orijentalni-ples.com: Znaš što znači biti solo-umjetnica, ali isto tako znaš što donosi kada si dio plesne grupe. U kojoj od ovih formacija više uživaš?
Susan: Definitivno preferiram biti dio grupe ukoliko je kemija među plesačima prava. Ples je za mene izražavanje osobnosti te povezivanje sa ostalim plesačicama u grupi, stoga mi je puno zabavnije kada mogu spojiti oba ova elementa.
Orijentalni-ples.com: U sklopu svoje solo turneje 2007. godine posjetila si Daleki istok (Kinu i Japan). i održala brojne radionice. Na kojoj je razini Tribal trbušni ples tamo?
Susan: Podučavala sam radionice u Hong Kongu i Guangzhou u Kini te u Nagoyi u Japanu. Bila sam prva internacionalna Tribal plesačica koja je posjetila ove krajeve. Tribal stil nije toliko prisutan kao, primjerice, u Europi, ali poznavajući brzinu kojom geografski penetrira, sigurna sam da se broj onih koje žele naučiti Tribal trbušni ples na Dalekom istoku brzo povećava.
Orijentalni-ples.com: Prošle si godine ostvarila neke velike promjene i pritom ne mislim samo na boju kose 
. Doselila si se u Hrvatsku, prvo u Dubrovnik, a potom konačno u Zagreb. Što ti se najviše sviđa u hrvatskom načinu života?
Susan: Napravila sam neke velike životne promjene i drago mi je zbog toga! Sviđa mi se što u Hrvatskoj mogu raditi ono što volim raditi. Mogla bih podučavati Tribal trbušni ples i u Americi, ali većina plesačica u Americi mora raditi i druge poslove kako bi mogle preživjeti. Život umjetnika, glumca ili plesača nije lagodan. Stoga volim to što ovdje mogu podučavati, putovati i zarađivati od toga. Sviđa mi se i kultura pijenja kave; način na koji ljudi izdvoje vrijeme za druženje u kafićima, uz kavu ili bez nje. Život može biti stresan svugdje, ali život se puno sporije odvija u Zagrebu nego na bilo kojem drugom mjestu gdje sam prije živjela. Imate vremena disati. Ritam života u Zagrebu puno je brži od onoga u Dubrovniku, pa je Dubrovnik izvrstan za provesti odmor tamo, ali je za mene prespor da bih mogla tamo živjeti i biti produktivna.
Orijentalni-ples.com: Kao i gotovo sve Tribal plesačice, sama izrađuješ svoje kostime. Odakle ti inspiracija?
Susan: Često ugledam tkaninu koja mi se svidi ili komad nakita koji želim upotrijebiti uz nešto što već posjedujem, a što bih mogla prekrojiti i stvoriti nešto sasvim novo. Često puta niti ne znam kako će nešto izgledati dok ne završim šivanje i ukrašavanje, ali neku nejasnu predodžbu imam. Volim kombinirati različite elemente koji tradicionalno ne idu zajedno. Tijekom godina naučila sam što na meni izgleda dobro, pa se držim toga.
Orijentalni-ples.com: Preporučuješ li svojim učenicama uzimanje nekih dijetetskih pripravaka – vitamina i minerala – dok treniraju s tobom?
Susan: U glavnom ne preporučujem tako nešto osim ako me netko ne pita. Osobno uzimam vitamine B kompleksa, a uzimat ću i multivitamine čim ih u Hrvatskoj pronađem od nekog kvalitetnog, provjerenog proizvođača. Puno dodataka prehrani koje sam inače uzimala trenutno ne mogu pronaći u Hrvatskoj. Volim pripremati biljne čajeve za sebe i za prijatelje.
Orijentalni-ples.com: Da li se baviš još nekom formom vježbanja osim trbušnim plesom?
Susan: Smatram da su joga i pilates izvrsni. Moram si stvoriti naviku odlazaka na treninge, ali preseljenje u Zagreb donijelo mi je toliko posla da nisam uspjela naći vremena za takve dodatne sadržaje. Jill Parker mi je preporučila Anusara jogu jer ta vrsta izvrsno kombinira principe joge i pilatesa, pa mi je ta ideja baš privlačna.
Orijentalni-ples.com: Imaš veliku tetovažu simbola sunca na leđima. Možeš li nam reći što ta tetovaža tebi predstavlja?
Susan: Moje sunce bilo je rođendanski poklon samoj sebi za moj 19. rođendan. Sanjala sam o toj tetovaži godinama prije nego sam ju dala napraviti. Bila sam u organizaciji očeva i kćeri pod nazivom Indian Princesses, a tamo je moje ime bilo Sun Fish. Željela sam staviti i dvije ribe unutar mog sunčanog kruga, ali tatoo-artist je imao drugi dizajn sunca od onoga koji sam ja željela, pa sam ostala samo kod sunca. Ipak sam ja iz pustinje i volim sunce! (smijeh) Mislim da je to svevremenska tetovaža, a često zaboravim da ju uopće imam. Kada sam tek počinjala plesati ATS, choli topovi su nam bili otvoreni na leđima, a moje sunce bilo je savršeno centrirano, pa sam pomislila: "Ovaj kostim zaista pristaje mojoj tetovaži!".
ZATIM SMO SUSAN ZAMOLILI DA ISPUNI PRAZNE LINIJE:
Prva stvar koju ujutro napravim je: skuham KAVU
Moja najdraža pjesma za podizanje energije je: previše ih je na ovom svijetu da bih izabrala samo jednu!
Najviše volim kavu: jaku, sa savršeno baršunasto parenim mlijekom.
Moj znak u horoskopu i tri riječi koje me najviše opisuju: Djevica, sa Suncem u Raku i Mjesecem u Ribama, te sa puno Vage u ostalim planetama. Jaka, kreativna, obzirna.
Moja najdraža hrana: obožavam azijsku kuhinju – vijetnamsku , tajlandsku, japansku, a obožavam i juhe.
Najdraže mjesto u Zagrebu: Gornji grad
Najdraža TV emisija: dugo nisam imala televizor, pa sam uglavnom gledala filmove, ali nedavno sam otkrila Rescue Me sa Dennisom Learyjem, a volim i Dexter and House. Također sam otkrila britansku seriju Life on Mars koja je briljantna.
Tri stvari koje uvijek imam u torbi: ruž za usne, novčanik i najbolje čačkalice na planeti sa malom četkicom na kraju – dobra zubna higijena je esencijalna!:)
Najdraži par Melodia hlača: vjerojatno Phoenix Rising Icarus zbog debljeg materijala i cool dizajna
Razgovarala, prevela i prilagodila: Dunja Ćuk – Podolski, 28. studenog 2009.
Zahvaljujemo Hiši Zahir (Maribor, Slovenija) na ustupljenim fotografijama
Ksenija Visket ne samo da radi sve ovo gore navedeno, nego je u slovenskom Mariboru, gdje živi sa suprugom Tomažem koji aktivno podupire njenu plesnu strast, te kćerkom Kim koja također dijeli obiteljsko plesno 'breme', otvorila Hišu Zahir – reprezentativan prostor u ovom dijelu Europe, u kojem svaki ljubitelj orijentalne plesne umjetnosti sedam dana u tjednu može pronaći nešto za sebe. Oni koji se još ne smatraju ljubiteljima – mogu to postati, kušajući na terasi Hiše Zahir (s pogledom na rijeku, molim lijepo!) posebno spremljene napitke maštovitih naziva, uživajući u dimu šiše (hookah) i gledanjem plesnih nastupa na otvorenoj pozornici Hiše Zahir. Zatvoreni plesni studio Hiše Zahir priča je za sebe – to je prostor koji pripovjeda prekrasne plesne priče i doživljaje sa Ksenijinih tečajeva i radionica internacionalnih plesačica koje je obitelj Visket ugošćavala.
U izdanju Glasa Slavonije od 17. srpnja 2009. izašao je članak u jedinom hrvatskom trbušnom plesaču – Vjekoslavu Didoviću iz Gunje.
Da biste doživjeli ispunjavajuće meditativno iskustvo, nije potrebno biti iskusna plesačica.
Meditacija s velom je druga popularna metoda meditacije za isprobati; jednostavna je za naučiti i vrlo opuštajuća. Za ovakvu meditaciju poigrajte se velom od lagane, prozračne tkanine veličine otprilike 105 X 240 cm, dopuštajući da veo leti zrakom u ritmu u kojem se kreću vaše ruke, odražavajući ritam glazbe i ritmičke energije.
Slike sa Oriental Tribal Night plesne večeri koja se u petak 12. lipnja odvijala u Klubu KGB u Mariboru, a na kojoj su nastupale Kami Liddle (Bellydance Superstars), Susan Frankovich i plesačice Plesne skupine Zahir, pronaći ćete 
Različite osobe, pa tako i instruktori-ce, imaju različite plesne stilove. Ukoliko imate priliku učiti od više njih, naučit ćete više stilova, što vas naravno čini plesačicom sa sveobuhvatnijim znanjem i raznolikijim plesnim stilovima. Danas se unutar kruga orijentalnih plesačica sve više cijene one koje (ne samo površinski) plešu više stilova: i fusion i kabaretski primjerice. 
Obratite pažnju na sve detalje plesa. "Sitnice" poput razine izvođenja pokreta (eng. levels, u tribal fusionu "level changes", op. prev.), na oblik pokreta, da li je ekstenzija pokreta duža ili kraća, brzinu pojedinih pokreta, upotrebljenu tehniku, liniju pokreta, gdje su naglasci, da li je pokret fluidan ili isprekidan (eng. staccato, u tribal fusionu koristi se "lock" i "pop", op. prev.) itd. Toliko je mnogo različitih aspekata u učenju pokreta koje možete istraživati i koje tada možete kopirati. Svaki od ovih detalja pomoći će vam da svoj plesni stil približite onom svoje instruktorice.
