~~~~~~~~~ 8. TRAVNJA - SVJETSKI DAN ROMA ~~~~~~~~~

srijeda, 19. ožujak 2008 @ 15:15 :: dunja
 
TRBUŠNI PLES - DIO ROMSKE PLESNE KULTURE

Današnjim Romkinjama koje žive u Mađarskoj nije dozvoljeno da, dok plešu, pomiču bokove. U Egiptu i Turskoj situacija je drugačija – plesačice drugih romskih skupina, Sinti i Ghawazee, ostavile su golemi utjecaj na razvoj trbušnog plesa kakvog danas poznajemo.

Alexandra i Etnorom Vratimo se na početak priče, u drevnu Indiju. Između 1. i 10. stoljeća A.D. brojni su pripadnici romskih plemena  napustila Sjevernu Indiju i uputila se prema Perzijskom zaljevu, gdje su se odvajali i nastavljali migracije u dva smijera: neki su otišli u smijeru Turske, Rusije, Bugarske, Rumunjske, Balkana i Mađarske, a drugi su se uputili u Sjevernu Afriku – Egipat, Tunis, Maroko te Južnu Španjolsku (Andaluziju). Gdjegod su se Romi doselili, ostavili su – i još uvijek ostavljaju – golem utjecaj na  glazbenu i plesnu kulturu tog područja. U davna vremena, Romi su zarađivali za život nastupajući na uličnim sajmovima. Ghawazee plesačice dinamično su tresle bokovima simbolizirajući plodnost i zavođenje, a i ušivale su zarađene novčiće u svoje marame koje je bilo najsigurnije nositi oko bokova. Ovo je bila preteča marame sa zveckalicama kakvu danas upotrebljavamo na satu trbušnog plesa.

U sedmom stoljeću započela je invazija Arapa na Perzijski zaljev i u Sjevernoafričku regiju, čime je Islam postao dominantna religija u Turskoj, Egiptu i Sjevernoj Africi. Žene – koje su u predislamskoj kulturi bile cijenjene i obožavane – odjednom su gurnute ‘iza zavjese’, u zatvorene zajednice izolirane od ostatka društva,  prisiljene da živeu haremima (harem je dio kuće pedviđen da u njemu žive samo žene). Družiti i zabavljati su se mogle samo međusobno, na malim proslavama u haremu ili u hamamu (turska kupelj) kao što su bili “ženski dani” prije vjenčanja kada je mladenka primala znanje kako da učini svog muža sretnim i dok su ju ukrašavale iscrtanim uzorcima i bojom dobivenom od svete biljke hena. U ovim okolnostima, Muslimanke su na takve proslave pozivale romske plesačice, koje pravila islama nisu dotaknula, i koje su slobodno koristile svoje tijelo. Njihovi shimmy-ji kukovima i dinamični plesni elementi koji su simbolizirali plodnost žene, osnovni su pokreti prekrasnog ženstvenog plesnog stila koji danas zovemo orijentalnim ili trbušnim plesom.

Romkinje u Mađarskoj nisu uopće bile zainteresirane za trbušni ples, sve dok Alexandra Ceglédi nije postala solo plesačica romskog ansambla Etnorom 2005. godine i započela “belly dance revoluciju” . Kada su ju Romkinje vidjele kako pleše, počele su cijeniti trbušni ples i, što je najbitnije, postale su i same zainteresirane (neke potajno, a neke javno) za učenje ovog drevnog plesa koji su izvodile njihove turske i egipatske sestre.

Komentirajte