~~~~~~~~~ 8. TRAVNJA - SVJETSKI DAN ROMA ~~~~~~~~~
srijeda, 19. ožujak 2008TRBUŠNI PLES - DIO ROMSKE PLESNE KULTURE
Današnjim Romkinjama koje žive u Mađarskoj nije dozvoljeno da, dok plešu, pomiču bokove. U Egiptu i Turskoj situacija je drugačija – plesačice drugih romskih skupina, Sinti i Ghawazee, ostavile su golemi utjecaj na razvoj trbušnog plesa kakvog danas poznajemo.
Vratimo se na početak priče, u drevnu Indiju. Između 1. i 10. stoljeća A.D. brojni su pripadnici romskih plemena napustila Sjevernu Indiju i uputila se prema Perzijskom zaljevu, gdje su se odvajali i nastavljali migracije u dva smijera: neki su otišli u smijeru Turske, Rusije, Bugarske, Rumunjske, Balkana i Mađarske, a drugi su se uputili u Sjevernu Afriku – Egipat, Tunis, Maroko te Južnu Španjolsku (Andaluziju). Gdjegod su se Romi doselili, ostavili su – i još uvijek ostavljaju – golem utjecaj na glazbenu i plesnu kulturu tog područja. U davna vremena, Romi su zarađivali za život nastupajući na uličnim sajmovima. Ghawazee plesačice dinamično su tresle bokovima simbolizirajući plodnost i zavođenje, a i ušivale su zarađene novčiće u svoje marame koje je bilo najsigurnije nositi oko bokova. Ovo je bila preteča marame sa zveckalicama kakvu danas upotrebljavamo na satu trbušnog plesa.
U sedmom stoljeću započela je invazija Arapa na Perzijski zaljev i u Sjevernoafričku regiju, čime je Islam postao dominantna religija u Turskoj, Egiptu i Sjevernoj Africi. Žene – koje su u predislamskoj kulturi bile cijenjene i obožavane – odjednom su gurnute ‘iza zavjese’, u zatvorene zajednice izolirane od ostatka društva, prisiljene da živeu haremima (harem je dio kuće pedviđen da u njemu žive samo žene). Družiti i zabavljati su se mogle samo međusobno, na malim proslavama u haremu ili u hamamu (turska kupelj) kao što su bili “ženski dani” prije vjenčanja kada je mladenka primala znanje kako da učini svog muža sretnim i dok su ju ukrašavale iscrtanim uzorcima i bojom dobivenom od svete biljke hena. U ovim okolnostima, Muslimanke su na takve proslave pozivale romske plesačice, koje pravila islama nisu dotaknula, i koje su slobodno koristile svoje tijelo. Njihovi shimmy-ji kukovima i dinamični plesni elementi koji su simbolizirali plodnost žene, osnovni su pokreti prekrasnog ženstvenog plesnog stila koji danas zovemo orijentalnim ili trbušnim plesom.
Današnjim Romkinjama koje žive u Mađarskoj nije dozvoljeno da, dok plešu, pomiču bokove. U Egiptu i Turskoj situacija je drugačija – plesačice drugih romskih skupina, Sinti i Ghawazee, ostavile su golemi utjecaj na razvoj trbušnog plesa kakvog danas poznajemo.
Vratimo se na početak priče, u drevnu Indiju. Između 1. i 10. stoljeća A.D. brojni su pripadnici romskih plemena napustila Sjevernu Indiju i uputila se prema Perzijskom zaljevu, gdje su se odvajali i nastavljali migracije u dva smijera: neki su otišli u smijeru Turske, Rusije, Bugarske, Rumunjske, Balkana i Mađarske, a drugi su se uputili u Sjevernu Afriku – Egipat, Tunis, Maroko te Južnu Španjolsku (Andaluziju). Gdjegod su se Romi doselili, ostavili su – i još uvijek ostavljaju – golem utjecaj na glazbenu i plesnu kulturu tog područja. U davna vremena, Romi su zarađivali za život nastupajući na uličnim sajmovima. Ghawazee plesačice dinamično su tresle bokovima simbolizirajući plodnost i zavođenje, a i ušivale su zarađene novčiće u svoje marame koje je bilo najsigurnije nositi oko bokova. Ovo je bila preteča marame sa zveckalicama kakvu danas upotrebljavamo na satu trbušnog plesa.U sedmom stoljeću započela je invazija Arapa na Perzijski zaljev i u Sjevernoafričku regiju, čime je Islam postao dominantna religija u Turskoj, Egiptu i Sjevernoj Africi. Žene – koje su u predislamskoj kulturi bile cijenjene i obožavane – odjednom su gurnute ‘iza zavjese’, u zatvorene zajednice izolirane od ostatka društva, prisiljene da živeu haremima (harem je dio kuće pedviđen da u njemu žive samo žene). Družiti i zabavljati su se mogle samo međusobno, na malim proslavama u haremu ili u hamamu (turska kupelj) kao što su bili “ženski dani” prije vjenčanja kada je mladenka primala znanje kako da učini svog muža sretnim i dok su ju ukrašavale iscrtanim uzorcima i bojom dobivenom od svete biljke hena. U ovim okolnostima, Muslimanke su na takve proslave pozivale romske plesačice, koje pravila islama nisu dotaknula, i koje su slobodno koristile svoje tijelo. Njihovi shimmy-ji kukovima i dinamični plesni elementi koji su simbolizirali plodnost žene, osnovni su pokreti prekrasnog ženstvenog plesnog stila koji danas zovemo orijentalnim ili trbušnim plesom.
Romkinje u Mađarskoj nisu uopće bile zainteresirane za trbušni ples, sve dok Alexandra Ceglédi nije postala solo plesačica romskog ansambla Etnorom 2005. godine i započela “belly dance revoluciju” . Kada su ju Romkinje vidjele kako pleše, počele su cijeniti trbušni ples i, što je najbitnije, postale su i same zainteresirane (neke potajno, a neke javno) za učenje ovog drevnog plesa koji su izvodile njihove turske i egipatske sestre.
Alexandra Cegledi je posebna gošća ansambla Bellyqueen Dance Theater 21. i 22. travnja u Zagrebačkom kazalištu lutaka.













